Dan 14.

Epizoda „Autobus za Albaniju“:

Bus vozi do Tirane, stajući u svakom manjem gradu u Grčkoj i prolazi kroz desetak albanskih gradića. Gotovo cijelim putem djevojčica s posebnim potrebama (mentalna retardacija) nekontrolirano vrišti i ponavlja iste riječi pa se skoro svi putnici besramno okreću i bulje dok ona očajno zapomaže. U nekim trenucima uznemiruje malu bebu pa i ona počinje plakati. Svaki drugi putnik pokušava intervenirati, neki se deru na djevojčicu i njenu mamu, neki odlaze do zadnjeg sjedala da ju smire. Potpuni kaos. Jedino nas dvije nepomično spavamo radi epizode nespavanja u Grčkoj. Mislim da smo mi njima bile čudne kao i oni nama jer se nismo obazirale na cijeli kaos koji je vladao u autobusu.

Prelazak granice iz Grčke u Albaniju trajao je sto godina, kao da svi žele emigrirati u Albaniju :) pa su graničari ful oprezni.. Putnici se deru i stvaraju još veću gužvu. Kada su nam graničari konačno vratilili putovnice na hrpi, pojedini su putnici su preuzeli dužnost dijeljenja na praveći red među ekipom koja se gurala do svoje putovnice. U trenutku dijeljenja putovnica u autobus ulaze trojica sa s cugom i grickalicama na tacnama i buntovima para za mjenjanje. Potpuni kaos. Opet. Taman kada smo mislile da je kraj i samo treba proći albansku granicu u bus upadaju četiri akvizitera Vodafona, koji promoviraju specijalnu ponudu operatera i prodaju mobitele. U tom trenutku opet gužva i kaos, ko na burzi dionica. Svi su poludjeli za super ponudom..

Nakon granice djevojčicu koja je zadnjih 5, 6 sati vrištala prebacuju na prvo sjedalo i vrištanje konačno prestaje. Saznajemo da je zapravo cijelo vrijeme htjela sjediti na prvom sjedalu i slušati muziku koja je umiruje. Blago njoj jer su cijelo vrijeme “tukli” albanski narodnjaci. U Pogradecu smo razmišljale da iskočimo van iz busa zbog bajnog prizora Ohridskog jezera, ali zbog umora, nespavanja i činjenice da ne znamo je li to more, jezero i gdje smo uopče, ostale smo samo nepomične gledati taj prizor. Prolazimo hrpetinu gradova i nikako da dođemo do Durresa do kuda smo kupile kartu, mada ne znamo ni gdje je taj grad. Prolaze sati a kraja nema. U nekom trenutku budimo se odlazeći iz mjesta za koje kasnije shvatimo da je bila naša stanica. Budući da vozač nije rekao da je to Durres, a nije nam ni karte pregledao odlučujemo produžiti do Tirane, praveći se Englezima.

I nakon 10 h stižemo u Tiranu. Slomljene. I po starom dobrom običaju nepripremljene i čelom u zalazak sunca, mijenjamo pare i sjedamo u prvi birc sa WIFI-jem. Popile smo najodvratniju pivu ikad. Savjet – ne piti domaća albanska piva, samo uvozna. Baš sva koja smo probale bila su grozota. K-plus je bogatog okusa naspram ovog đubreta. Ne želite to probati. Ne znam gdje ćemo. Mobiteli su nam na rubu umiranja, čas ih punimo, čas pokušavamo na internet, pa gnjavimo Brunu da nam iskopa neki jeftini hostel u gradu. Bingo! Bez karte uspjevamo doći do ulice u kojoj je hostel, no nismo zapisale broj. To ne bi bio nikakav problem da albanci nemaju poseban sistem numeriranja zgrada i kuća unutar istih. U Tirani nitko nikada nije čuo za hostel, pa nas uvjeravaju da idemo u hotel ili nas ispravljaju i blijedo gledaju kada kažemo hostel?! U međuvremenu se ne možemo spojiti na WIFI, mobiteli opet crkavaju.

Iva odlazi do kasina ispred kojeg je sjedilo nekoliko momaka i moli ih da joj uštekaju mob na struju, dok ja čuvam stvari preko puta ceste nasred nogostupa i svi bulje u mene. Dečki su bili toliko dobri da su sa svog mobitela pronašli hostel, koji je trebao biti blizu, ali ni oni nikada nisu čuli za hostel. Pet puta idemo gore dolje niz ulicu. Sve koje pitamo govori nam suprotno. Na zgradi piše 73, pa 6, pa 7, pa 11.. i slično. Ulazimo u haustor i za nama baba koja se dere hotel, hotel! Kužimo da smo konačno na pravom mjestu i da nas već neko vrijeme prati neki lik. Kada je skužio da smo ga vidjele vraća se u haustor, pa opet za nama. Na sreću već smo bile pred stražnjim vratima dvorišta hostela.  Cure koje rade u prodavaonici pokraj hostela pozvale su gazde i konačno upadamo unutra. Iz dvorišta hostela vrišti muzika. O ne! Samo smo htjele spavati, a unutra tulum, tj. koncert. Hrpa multi-kulti ekipe, brazilski pjevač na gitari i kolega mu na usnoj harmonici.

Vlasnik hostela nam govori da je hostel pun. Presjeklo nas je, no ponudio nam je da spavamo na kaučima u predvorju za malo para, na što smo mu rekle YES, PLEASE jer više nismo imale snage ni za što. Iz pristojnosti smo sjele malo na terasu i gledale koncert i euforične ljude oko nas. Hostel je bio prepun izviđačica iz Francuske i zgodnih Albanaca. Muzika odreda Gay-Girl from Ipanema, Cocovardo i savršeno za naše trenutno mentalno i fizičko stanje. Lijepa atmosfera u svakom slučaju. Obzirom da se nismo mogle tuširati jer su tuševi u dormovima, koji su prepuni, zaspale smo sa svim situacijama od Razloga nadalje na našim leđima u roku odmah, unatoč činjenici da smo smrdile i imale naslage prljavštine od ceste, groznog busa i ostalog gnoja. Posjetite hostel ako ste u Albaniji (preko dana i navečer možete doći i na cugu jer funkcionira i kao birtija)

http://www.facebook.com/tiranabackpacker.hostel.7?fref=ts

 

Dan 15.

Bez obzira što su kauči neudobni i premali i obzirom da smo bile i u gorim situacijama, naspavale smo se kao bebe. Potom smo pojele doručak koji je bio u cijeni i koji je bio neloš. Istražile Albaniju, pokupile besplatne karte, malo se konzultirale s ekipom koja drži hostel (njih 6). Preporučili su na mjesto uz sjevernu Albaniju, za divlje kampiranje, jer smo imale užasnu potrebu još od Bugarske da se dotepemo negdje do mora i tamo par dana čilamo. Pokazali su nam super mjesto za stop, ali i rekli da su karte za bus do tog mjesta (Lezche-Shengjin) jako jeftine. Odustajemo od stopanja, idemo u šetnju centrom Tirane,odlazimo na bankomat i skužimo da smo pune para i da zapravo zbog sranja u Grčkoj i dizanju para s bankomata postoji dnevni limit od 100 eura. JUPI! Ne trebamo biti ultra štedljive! Na cesti usred grada svi švercaju sa svime. Šta god vam treba možete kupiti. Od mobitela, najnovijih modela, punjača svih marki, cigareta, slatkiša, dijelova za automobile.. Od igle do lokomotive. Usput smo naletile na nekoliko “pekara” pa smo si uzele burek da vidimo kako to rade Albanci. Bolje da nismo. Sir koji stavljaju je prekiseo i baš je gadan. Radije odaberite špinat, kao Iva.

 

Dolazimo na autobusni kolodvor a tamo vozni park iz 72′. Nalazimo bus za Lezche i s obzirom da imamo pola sata do polaska idemo u šetnju placom koji je tik uz “kolodvor” (makadam na kojem su autobusi podsjeća na hrelić). Kupujemo voće i finu, svježe izmljevenu albansku kavu. Tražeći vodu, upoznajemo se s likom od svojih 50-ak godina (što možda i nije realno jer svi izgledaju barem 15 godina stariji), koji nas vodi za ruku do marketa u kojem ima vode. Tamo smo se malo podružili na zidiću u hladu i krenuli na bus u kojem je bilo 500 stupnjeva. Krećemo na moreno! Karte za 60 km vožnje, 500 Leka, pravi jeftilen (12 kn po osobi).

Stižemo u Lezche, izlazimo na stanici na kojoj trebamo ostati jer nam je dečko iz busa rekao da tu dolazi drugi autobus za Shengjin kroz 20ak minuta. Dolazi autobus, otvaraju se vrata, a autobus prepun pijeska. Sjedamo i odmah uđemo u razgovor s gopodinom koji nas časti s kartama (2 osobe, 60 leka, 1,5 kn za 10ak kilometara po osobi). Objasnio nam je kako da dođemo do plaže za koju znaju samo lokalci, a koju nam je preporučila ekipa iz hostela u Tirani. Plaža se zove Rana e hedhun. Svratile smo dućana po namirnice. U trgovinama još uvijek imaju sistem naplate blokić + digitron = bez računa. Ah, povratak u mladost. Zakačile smo se radi raspodjele tereta. Usred “fajta” ispred dućana upada nam “Srbin” Aljbanac iz Crne gore i malo pročavrljo s nama kada je čuo jezik. Nakon small talka zaputile smo se u smjeru plaže i putem nas zaustavlja neki balavac, pita nas da li nam treba pomoći, jer ne možemo same nastaviti tim putem jer je to vojno područje. Ali ako baš želimo možemo ići tamo i da će nas za 15 ak min pokupiti i uvesti. Mi smo unatoč svemu što je rekao zaputile prema plaži gledajući u bolesni prizor: svinje u kaljuži florescentno zelene boje tik uz cestu nasuprot luke.

Nastavljamo put i zbilja za 15ak minuta dolazi onaj dečko s frendom, staje nam, utrpavamo stvari i demo u smjeru plaže. Gledamo put i brijemo da nikad ne bi došle da smo išle pjehe. U autu nas pitaju jel se ne bojimo ovako same ići naokolo, jer ima zlih ljudi. Pitamo mi njega jel on zao čovjek, na što on odgovora: A šta vi mislite? Veli Iva, pa ne znam. U to on govori da je vojnik i vadi nam svoju putovnicu. Zove se Saed, ne znam prezime i radi baš na ovom području. Frend se zove Sead i ne zna beknuti ništa osim albanskog. Saed i Sead su najbolji prijatelji i zaputili su se na plažu zapaliti pljugu.

Stižemo na plažu, more je čisto ali šokirane smo količinom smeća na divnoj pješčanoj plaži. Nikada to nismo vidjele. Smetlište. Pristavile smo kavicu, na što su oni umrli od smijeha. Dok se kava kuhala prođirale smo po plaži, pokupili smeće oko nas, našle mrtve rakove za suvenire, koji su krhki pa nam je trebala staklenka. Nema problema, u šetnji sam vidjela jednu pa sam se vratila i reciklirala ju. Razmišljale smo da kao suvenire iz Albanije dofuramo nešto s plaže – natikače, posude, staklenke, bočice i sl. Kada smo ispijali kavicu naravno da je razgovor krenuo u smjeru dečkiju. Zašto uvijek ode tamo?! Zar ne postoji muško-žensko druženje bez  primisli. Inače, Saed nam je još u autu rekao kako smo prekrasne i izgledamo mlade da svoje godine. Tek smo kasnije skužile da ovdje curke s 25 godina već imaju bore i izgledaju barem 10 godina starije. I da se vratimo na ljubav.. Pita Saed kako mi njega gledamo, na što smo mu rekle da da gledamo kao čovjeka kojeg smo upravo upoznale i sada se s njim družimo. E da, opet smo lagale da imamo dečke, ali da rade i ne mogu s nama na put, i da ih radi toga ne gledamo na drugi način jer smo vjerne i zaljubljene. Saed je baš gejast, pa smo ga pitale jel mu Sead dečko. Pitao nas je :”Što vi to mislite o meni, kakav sam ja čovjek!?” Pokušavale smo mu objasniti da je to potpuno normalno, ali on kaže da u Albaniji to nikako nije normalno. A možda ni on još sam ne zna da je gej. Veli da voli doći na plažu, šetati, zapaliti pljugu i gledati u more i zalazak… Možda je samo ljigavo romantičan.

Počela se spuštati noć pa smo im rekle da idemo u potragu za mjestom za spavanje. Razišli smo se i stotinjak metara dalje nailazimo na kamper i drvenu terasu. Na terasi sjede muž i žena, stariji. Prilazimo im (i već upoznati s činjenicom da ovdje više ljudi priča talijanski nego engleski) pitamo ih da li bi mogle negdje blizu njih postaviti šator. Muž nam odgovara da možemo iz razloga što ima 2 kćeri i da smo sigurnije tu sa njima nego tamo negdje na otvorenoj plaži. Tko zna kakvih ljudi ima…  Albanci nas cijelo vrijeme upozoravaju jedni na druge.

Srbi kenjaju po Rumunjskoj, Rumunji po Bugarskoj, Bugari po svima, ali Albanci pljuju samo jedni po drugima. Zanimljivo. Nismo sigurne da li im je samopouzdanje tako maleno ili ovdje zbilja ima toliko luđaka i manijaka. Ako ima, vjerujemo da je to zbog siromaštva. Ogroman je jaz između ekipe s nabrijanim makinama i onih koji prose i prodaju “kikiriki”. I tako, sjele mi sa bračnim parom na terasu i počeli pričati (tj. Iva na talijanskom, a ja razumijem šta pričaju ali ne znam beknuti). Zovu se Ludovig i Donika. Ludovig je talijanski gastabajter koji vozi opasnu makinu, ali to nema veze i ima valjda 60 kg 50 mu je godina mada izgleda barem 10 godina starije. Donika djeluje kao najnježnija majka na svijetu. Dok priča, njena energija postaje zarazna. Ima 44 godine i isto djeluje puno starije. Rade u njihovoj sklepanoj birtiji/restoranu. Imaju troje djece. Klinci su od 25-27 godina. Dvije kćeri i sin. Najmlađa je jedina udana, pa su Donika i Ludovig zabrinuti za ostalo dvoje što nisu u braku.

Bez obzira što su Donika i Ludovig 30 godina u braku, čine se kao mladi zaljubljeni par, što bi svatko primjetio kada bi vidio kak se jedan prema drugome odnose. Od prvog trenutka kada su nas vidjeli, postavili su se prema nama kao dva brižna roditelja. Nakon sat, dva ugodnog razgovora, ustupili su nam svoju kuhinju gdje smo skuhale večeru. Iako Donika ne priča niti jedan jezik osim albanskog, savršeno smo se sporazumjevale. Oboje su nam asistirali u kuhinji i dali dodatne namirnice koje su ovu večeru učinile nadnaravno dobrom. Bilo im je simpatično to što radimo tj. što putujemo unatoč svim upozorenjima koja su nam davali. Nakon večere počastili su nas sa cugom i tako smo ćaskali do ponoći. Donika je u jednom trenutku donijela križ i molitvenik. Nismo odmah skužile o čemu se radi pa nam je Ludvig ispričao da su oni katolici i da su u manjini, i kako on kaže potlačeni i osuđivani. Večina Albanaca su muslimani i nerijetko se događa da gosti teatralno napuštaju restoran zbog tog mini križa na polici iznad šanka. Zanimalo ih je kako je u Hrvatskoj i oči su im se zacaklile kada su čuli da su većina ljudi katolici.

Cjelokupno uređenje restorana je izgrađeno i uređeno njihovim rukama. Sin Landi koji je gradio drvene kuće po Italiji, napravio je konstrukciju kućice i šank od debla drveta, a sve ostalo uredile su zlatne ruke Donike. Sve je od trstike sa detaljima od češera.Vrlo minimalistički, a simpatično i toplo. Kod njih se pije isključivo turska kava u mini šoljama za 50 leka (cca 2kn),pivo Peroni (uvoz iz Italije) 150 leka (1 euro) i albansko pivo koje je čisto sranje. Imaju i restoran, u ponudi je dnevno svježa riba,cijeli meni je od 6-12 eura. Nismo probale. Nakon ića i pića, osvjetlili su nam prostor do terase kafića i tu smo si postavile šator u šumici tamarisa. U sigurnom društvu Ludoviga, Donike i njihova dva psa zaspale smo.

 

Dan 16.

Ranojutarnje buđenje. Napokon! Imamo cijeli dan za pacanje u moru. Nakon jutarnje kave i kroasana pješačimo u u smjeru Rana e hedhun plaže. Iako se čini da je to tu negdje,kužimo da hodamo već dugo. Sunce prži, oko nas užareni pijesak, gomila smeća i hrpa gigantskih mrtvih meduza na putu do tamo. Meduze su veličine šljemova. Nakon pol sata hoda (ili se to nama činilo tako dugo) našli smo svoju uvalicu bez ljudi gdje smo prikupile ostatke drveća i granja i sagradile svoju sjenicu, jer se nalazimo na dini, na kojoj nema ni trunčice hlada. I tako mi bezbrižno trčkaramo po plaži, peremo veš, skušljamo školjkice i kamenčiće, dok nas lahor mazi po tijelu. I u jednom trenutku skužimo boju naših njedara. Boja mlade prasetine spremne za pečenje. Izgledamo kao pink svinjice iz crtića. Pogorene, kričavo crvene. Eto, trebalo nam je samo jedan dan da se bojom tijela savršeno uklopimo na albanskoj rivijeri. Svi su poprženi od sunca.

Odmah smo krenule prema “doma”. Nakon bolnog iskustva sa suncem, bacile smo stvari s plaže u šator i krenule put Shengjina po namirnice za kuhanje, Internet i ručak. Odmah iz ugla upale smo u kosovsko-albanski restoran. Tamo nas je dočekalo bar 6 konobara u dobi od 10-23 godine i kuhar koji se se smijuljio iza šanka kada je čuo razgovor koji smo vodili. Oni tepu na albanskom, a mi tepemo sve jezike koje pričamo ali bez uspjeha. Na meniju sve na albanskom, niš ne kužimo. U tom trenutku iz Ivinih usta izleti stara dobra prepoznatljiva riječ : MUUUUU. Svi su se skupili oko nas i umirali od smijeha. I potvrdili narudžbu.

Naručile smo jednu porciju MUU bifteka u umaku od gljiva sa prilozima i jednu porciju orade s prilozima koju smo ugledale kada je konobar nosio ljudima za susjednim stolom. Po starom dobrom običaju odmah smo uštekale mobitele u struju, same se poslužile pivama iz friždera i ubrzo dobile naručeno jelo. Jako fino i jeftino. Sve to zajedno sa salatom platile smo oko 100 kn. Zadnja postaja maxi market. Jedini dućan koji prima kartice, budući da smo gotovinu zaboravile na skrivenom mjestu u šatoru, a svi dućani primaju samo keš. Vode politiku blokić, digitron, nema fiskalizacije. Sretne smo što konačno kupujemo mlijeko, uz to još i eko, i ostale sitnice dok nam na blagajni nije odbijena kartica i stvara se gužva. Oko nas 50 albanaca jedan na drugom i svi pokušavaju intervenirati u naš “slučaj”. Prodavačica trkelja na albanskom, a mi joj uzvraćamo na hrvatskom. Prebacuje nas na drugu blagajnu, gdje druga blagajnica pokušava isto što i prva samo ona okreće karticu em naopako, em naglavačke. U tom trenutku popizdimo i uzimamo karticu i pokušavamo je same provući. Nejde. Dolazi žena s kraja reda i pokazuje znak time out. Daju nam prijedlog da tih 13 kn odemo dići na bankomatu što odbijamo jer nam za tih par leka uzimaju proviziju od 35 kn svaki put kada podižemo pare s bankomata. Puca nam film i vadimo sve iz cekera i vraćamo im iako je voda koju smo “kupile” bila već dosta popijena. Bijesne što je kartica odbijena vraćamo se prema plaži. Od centra Shengjina do nas je oko 3 km. Idemo pješke. Razmišljamo o stopanju i u tom trenutku zaustavljaju se „besna kola“ iz kojih proviruje naš Ludovig. Kakva sreća. Došle smo na plažu u roku od 5 minuta, a ne 30. Čak smo stigle gledati i zalazak sunca na miru, a ne kao svaki put do sada s ruksacima na leđima pitajući se gdje ćemo noćas spavati. Kao i prethodne večeri podružile smo se sa Ludovigom i Landijem. Landi je sin koji ovih dana navršava 27 godina. Naravno, izgleda kao da ima 40. Ludovig kaže da je lijen i ništa ne radi osim lovi curke naokolo. Cijelo vrijeme se zajebavaju i umiru od smijeha. Baš simpatična obitelj. Ludovig je izvadio rakiju koju je radio njegov rođak pa smo si spili jednu prije večere. Fina je, nije jaka. Nakon par sati druženja sa Landijem i ćaćom otišle smo u svoj dom pokraj terase. Več drugu noć zaredom probudila me panika gdje sam. Otvaram oči i par minuta uopće ne znam gdje sam. Baš strava.

 

Dan 17.

S obzirom da smo se dan ranije spržile odlučile smo jutro provesti u Shenjinu. Naručile smo tursku kavu kod Donike i dok smo pile skužimo da Landi ide prema gradu pa smo odjurile u auto da ne hodamo pol sata do tamo. Preporučio nam je internet kafić (vjerovatno od nekog rođaka) u kojem smo provele narednih nekoliko sati tipkajući dnevnik, popile nekoliko kavica i pojele fini doner za sitne pare. Natrag do plaže smo hodale i jedva čekale da se okupamo i popijemo hladno pivce. Dok smo ispijale hladni Peroni do nas je došao Crnogorac koji je na vikendu u Albaniji i usput nam rekao da nejdemo u Budvu jer skoro svaki dan nekog upucaju. Danas su svi iz obitelji Ludoviga bili umorni pa su ranije otišli na spavanac, a mi smo otišle na naš trijem ispred šatora i grickale usoljene sjemenke suncokreta i planirale nastavak puta. Sutra krećemo prema Crnoj gori.

 

Dan 18.

Probudile smo se, popile svaka po dvije turske kave i krenule. Donika i Ludovig su taman otišli do stana nešto obaviti tako da se nažalost nismo uspjele pozdraviti s njima nego samo s Landijem. Uručile smo mu butelju vina, zahvale i pozdrave za gostoprimstvo posljednjih dana i krenule put Shengjin-Lezche-Shkoder prema Crnoj gori – nismo bile sigurne gdje točno. Kako je bilo pakleno vruće nismo mogle hodati s plaže pa smo ustopale dečka u kediju. Iva se ugurala u gepek i dovezao nas je direktno u Lezche. Naravno, čim smo ušle u auto ponudio me i natjerao da uzmem cigaretu. To je neka albanska fora da čim uđeš u auto vade kutiju s cigaretama i moraš uzeti, pogotovo kada vide da motaš duhan. Ostavio nas je na cesti  gdje stoje busevi za ostale gradove. Čim smo izašle iz auta u facu mi se unio taksist koji nas je htio voziti do Crne gore uzvikujući EURO, EURO!! Otkantale smo ga i drugi put kada je krenuo prema Ivi ona mu se tak iskreveljila u facu da je ostao zabezeknut. Nije nam više dosađivao. Našle smo naš mini bus i za 15ak minuta krenule. Prvih je 15-20 minuta išao naprijed – nazad i u krug sve dok nije natrpao cijeli autobus. Iva i ja smo sjele razdvojeno, između nas neki mladi Albanac, simpa na prvu. S njim je bio i drugi manje simpatičan. U jednom trenutku Ivi je sunce pičilo u glavu pa se premjestila naprijed, bliže vozaču. Ova dvojica su se zamjenila za mjesta . Manje simpatični je počeo mrdati nešto sa vrećicom koju je imao u ruci. Čas ju spusti, čas digne. Cijelo sam vrijeme osjećala nelagodu i kužila da nešto muljaju. Tu su počele i priče otkuda smo i bla bla. Malo prije zadnje stanice zaustavili su bus i iskočili iz njega. Prije izlaska nesimpatični mi je mahnuo i slatko se nasmijao. Tek kada smo izašle iz busa sam skužila da je bilo u stilu :”Boook, hvala za fotić”.

Baš sam se osjećala ljuto i glupo. Pred nosom su mi ukrali fotić. Popizdila sam. Ne toliko radi fotića, već zato što su mi to izveli pred očima i što smo izgubile fotke iz cijele Albanije. A šta sada, imat ćemo fotke lošije kvalitete s mobitela. Nije smak svijeta, ali bi mu švicarcem odrezala te lopovske prste. U Shengjinu smo popile kavu i sjele na bus za Crnu goru. Karta do Ulcinja je 3,5 eura. Putujemo oko sat i pol. Čim smo stigle sjele smo u prvu birtiju i po dobrom starom običaju prvo se uštekale na struju, pa na WIFi, naručile pivo i tursku kavu…