Sjedmo u lokalnoj birtiji, pijemo skupu pivu za 9 kn. Oko nas ekipa za snimiti trash film.. Učimo rumunjski od Cigana iz Beograda koji žive u Austriji a došli su po kćer u Rumunjsku. Govore nam da je narodni specijalitet meso tipa ćevapa sa senfom i lebom! Časte nas kafom jer smo njihove i vjerojatno što su svjesniji od nas samih što nas čeka u vozu, uz upozorenje da pazimo na pare i putovnicu.

Konobarica izgleda kao da je ispala iz nisko budžetnog porno filma iz ’83. i dva nas je puta preveslala, ali njoj to dopuštamo. Deda od svojih 8o godina pokušava se ugurati k nama za stol i zaigrati yamb, trkelja nešto na rumunjskom, uzima nam olovke i piše po papiru. Tu je i mladi cigo Đovani koji radi u Požarevcu i vježba s nama srpski i dvojica tetoviranih likova sumnjivog izgleda koji igraju poker i pokušavaju dokučiti odakle smo i pritom cijelo vrijeme vrte: Rusija, Espanja, Italija.. Svi navedeni likovi obavijestili su prijatelje da su 2 turistice u birtiji, što u nama stvara osjećaj tjeskobe. Zasrale smo se. Niotkuda, pojavljuje se Srbin, asimilirani Rumunj, sa ženom Grkinjom iz Rumunjske, vadi na stol kese s hranom i poziva nas da večeramo dok sijece paradajze i ždere. Žena grkinja iz Rumunjske nam viče da nismo mi za Constantu, nego Vama Veche, jer je tamo noćenje “1oo” eura, ali ona može ići tamo jer njena sestra tamo ima kuću.

Žena na kolodvoru ne zna engleski, pomaže joj druga, mlađa, koja natuca. Toliko smo ih izmaltretirale sa svim mogućim kombinacijama i na kraju kupile kartu. Stajat ću 55o km! Loša oduka, ali htjele smo što prije pobjeci iz Turnu-severina. Preskačemo Bukurešt i ravno do Crnog mora.

5. dan

Vožnja vlakom trajala je 10 sati. Stajaća mjesta. Agonija. Zbuksale smo se na ulaz uz mjesto za prtljagu, slomljene. Što je iva snimila okom: “Polomih kičmu na štangi. Vrata se konstantno otvaraju, što sama od sebe, što zbog ljudi. Starica uporno silom pokušava otvoriti vrata. To ne ide. Ali bit će da joj ni četvrti pokušaj istog ne daje do znanja da se vrata moraju vratiti sama. Dunja već neko vrijeme spava. Bar netko. Momak i djevojka preko puta upravo su spakirali ostatke hrane koje su noćas jeli. Po drugi puta on joj je skinuo čarape, ispružila je nogu preko njegovog koljena dok se on igra s njenim stopalom. Neprestano se smješkaju i razgovaraju jezikom koji se na momente čini kao da nije iz ovog svemira. Vole se. čini se kao da su svi pronašli neki svoj komadić mira i prostor za odmor, ako se to tako uopće može nazvati. Sve izgleda mirno. I je, mirno je. No, u sekundi može doći do kaosa. Ako se netko pomakne, čini se da bi vagon mogao prsnuti. Nije lako uspostaviti ravnotežu u vlaku u kojem se prodaju stajaće karte za udaljenost od 500km. Svi žele putovati vlakom ponedjeljkom u 2 ujutro do Costante. Ajoj… Stanica. Upravo se sprema izaći veći broj ljudi. Stvari se brzo mijenjaju, napokon slobodno mjesto za sjedenje. No karta je bez rezervacije i svatko tko mi se približi mogao bi biti onaj kojem ću ipak morati ustupiti mjesto. Jebi ga, to je tako. Premalo mjesta za previše ljudi, a svi žele sjediti i bar načas zaklopiti oči. Biti će ovo dugih 10 sati. U vagon je ušlo bar 15 novih lica. Mojih, doslovno 5 minuta, završilo je začas. A sada opet piganje na štangi police za kofere. Dunja je ionako ostala sama. Moram do nje”.

Oko podneva konačno stižemo u Costantu, gladne upadamo u prvi restoran i dok ručamo počinje padati kiša i otpada nam plan spavanja na plaži u Costanti. Sjedamo na bus i idemo u Vama Veche, jedino mjesto koje smo planirale na putu. Za Vama Veche voze mini busevi s kolodvora, svakih pola sata. Karta je 15-ak lea za 60 km vožnje (oko 25kn). S obzirom da se nismo kupale od jezera, brijemo u neki hostel, ali kada smo došle na plažu ipak smo odlučile podići šator. Saznale smo da je trenutak prije nego smo stigle plažom prošao tornado i napravio kaos (porazbacani šatori, mokre vreće, odjeća uokolo). Dale smo izjavu za Neptun TV o događaju :). Bacile smo stvari na plažu i odmah zaspale. Dok smo odmarale do nas je došao rumunj koji preko ljeta živi u Vama Vecheu. Kaže da je tu savršen odmor za ekipu s malo para. Očekivale smo malo manje ekipe izvana, više lokalaca. Restorani i birtije rade od 0–24, more predivno, wi-fi posvuda, cijene niske (točeno pivo 7kn, za 5eura konzumirale: 4 točena piva, 2 limenke, doručak u pekari). Lokalci žongliraju, vrte vatru po ulici. Po birtijama svira od treš rocka 90-ih do jazza, duba.. radi se za male novce (12h dnevno – 300 eura mjesečno). Atmosfera je festivalska. Malo je zamorno konstantno biti u okruženju gdje se stalno tulumari.

 

6.dan

Sunce i vrućina izbacili su nas iz šatora. Oko nas svi su već budni, kupaju se, loču. Mi smo odlučile doručkovati, popiti kavicu i k’o ljudi obaviti nuždu. Besplatno, naravno, jer se WC naplaćuje 1 lei, što je otprilike 1,5 kn ali ne damo pare za obavljanje fizioloških potreba. Nakon kavice krenule smo u potragu za mjenjačnicom jer nismo promijenile pare u Mangoliji, a u Vama Vecheu to nitko ne radi osim na crno. Na recepciji nekog hotela čovjek nam je rekao da ih možemo zamjeniti na granici s Bugarskom koja je udaljena kilometar od Vama Vechea. Krenule smo prema granici i zagledale se u neko suludo dvorište iz kojeg je izletio mali zagoreni rumunj. Ime mu je Cezar i zove nas na pivo. Cezaru je mama ostavila imanje na kojem je napravio bungalove i mali motel za turiste. Svu struju ima na kolektore, vozi električni motor, a u Norveškoj planira kupiti električni auto. Završio je fakultet elektrotehnike i cijeli pogon na sunce složio je sam. Izgleda kao hipi i bio bi simpatičan da nije očajan. Cijelo vrijeme ponavlja: “No love, no friends, no wife, no kids, no cat”. Iskoristile smo priliku i natipkale par stranica za Subsite (kod njega), ali je forsirao da idemo na plažu pa nismo uspjele dovršiti.

Na plaži upoznajemo dečka kojeg predstavlja kao prijatelja. Drag dečko, zaboravile smo mu ime. Ima dredove do poda koje pušta već 19 godina, a pritom je visok skoro 2m. Slabo zna engleski ali se trudi rukama i nogama. Cezar cijelo vrijeme okreće priču na ljubav i naporan je. U trenutku kada smo se zapričale s dečkom s dredovima, mali Cezar popizdi i govori da je gladan. Zove nas da idemo s njim, ali ignoriramo ga i on, hvala bogu odlazi. Isti tren dečko s dredovima kaže: “He is not my friend, we just know”. Još nam je preporučio neke rumunjske specijalitete i rastali smo se.

Odlučile smo ručati krumpir sa špekom i raznim povrćem i pohana krilca – fino i jeftino. Nakon cijele ekskurzije vračamo se u šator i imamo što i vidjeti. Netko nam je ukrao štapove od šatora. Skužimo trag u pijesku, nađemo dio, neki polomljeni, neki u smeću, a dio kod britanca kojem su njegove ukrali pa je on ukrao nama!? Tresao se, ali ih je i vratio pa ih smo uspjele sklepati šator i vratiti ga u funkciju. Cijelo poslije podne i večer smo se kupale. Konačno. Preporuka za tuširanje na mjestima gdje za to nema uvjeta: Ući u šator, nasapunati krizne dijelove tijela “na suho”, ući u more i sve to skupa isprati.

Večer smo provele zujeći po mjestu. Nije nam se dalo tulumariti, sve neka balavurdija, a i bile smo već nabrijane za sutrašnji polazak dalje. Umjesto tulumarenja otišle smo na slajec i u lokalnom butiku isprobavale užasne rumunjske badiće. Rumunji nisu baš otvoreni prema strancima. Pristupaju tako da počnu pričati na rumunjskom, a ćim bi im mi odgovorile na engleskom pobjegli bi. Dakle, recept za tjeranje rumunja: govoriti engleski.

 

7. dan

Ponovo nas je probudila vrućina, ovaj puta još ranije. Otišle smo doručkovati i popiti kavu prije puta, te natipkati masu teksta preko mobitela. Sorry Bruno…

Dok smo doručkovale razmišljale smo da li platiti tuširanje ili se oprati u moru. Odlučile smo se za more. I opet sapunjanje na suho i ravno u more. Depilacija i sve ostalo. Snimali su nas s plaže. Jebi ga. Čiste i konačno krećemo. Curka u nekoj birtiji rekla nam je da na papir s kojim kojim stopiramo napišemo Vama, što znaci granica. Prije puta smo išle kupiti vodu jer rumunjska iz pipe ne valja, međutim ostalo nam je samo 2 lea, a voda je bila 2,5 pa nam je gospon u dućanu vodu poklonio.

I tako, počnemo stopirati ispred dućana, smiju nam se. Prava smo atrakcija, ne kužimo što je. Nakon petnaestak minuta dođe nam par i veli da to što piše na papiru znaci ovdje, Vama Vece i da lokalci ne kuže da to znači granica, te da smo trebale napisati Bugarska. I još da je granica 2km dalje. Odlučile smo hodati. Usput smo naletjele na staro rumunjsko groblje i fine šljive u dvorištu. Nakon 15-ak minuta ušetale smo u Bugarsku. U djutiću kupujemo čokoladu i mijenjamo pare kod tipa koji nije čuo da su Hrvatska i Srbija vodile rat. Preporučamo mu Google.

Na vratima Bugarske ulazimo u žešći socijalizam. Granica u raspadu. Nekako nostalgično sve izgleda. Dok stopiramo pijemo lošu kavu iz automata. Ne traje dugo. Staje nam izraelac Ran koji živi u Bukureštu, bavi se nekretninama i ide na sastanak u Albenu. Obzirom da u našem atlasu Jugoslavije iz 72`nemamo Bugarsku i ne znamo gdje je to ipak ulazimo u auto i idemo naprijed (jer želimo pobjeći sto dalje od Rumunjske). Cijelim putem Ran pokušava s 3 mobitela naći roaming. Vozimo se u nekom skupom autu, tipa BMW-a. Ran je bio u Hrvatskoj i zove Ivu da dođe kod njega u Bukurešt. Cijelo vrijeme aludira na njihov zajednički odmor. Iva ga ignorira. Nije bio neugodan, ali eto, valjda traži curu.

Albena je udaljena 75 km od granice sa Rumunjskom. Krajolik do tamo je divan. Nepregledna polja suncokreta, šumice, sela, Cigani na kolima. Na ulazu u Albenu rampa, ne može se ući bez plaćanja karte. WTF. Ulazimo u mjesto, a tamo vašar. Hiper turizam. Prodaje se apsolutno sve. Lunapark, cirkus, deve, štandovi sa drangulijama, vlakići, bugarski turbo folk, terasa, live bend. Na plaži tristo, ma što tristo! 3000 suncobrana i ležaljki, hoteli na sve strane. Došli smo u turistički resort. Zombieland. Isprani mozgovi.

Albena – simply heaven! (njihov moto, što smo kasnije saznale). A ništa, što sad! Gladne smo i žedne piva. Na terasi nekog hotela ugledamo restorančić, s plastičnim stolcima i suncobranima s reklamom Coca-Cole iz 90-ih. Idemo tamo. Uz plastične stolce i stolove smještene uz rub terase, na sredini se nalazi veliki stol obložen lažnom svilom u bež i bordo tonovima, uz koje je drveni komplet klupa i stolova, a uza zid kutna garnitura s uredskim stolovima. Jako ukusno dekorirano. Najele smo se. I napile. Kebapće plus krumpir sa sirenje i pivo Zagorka za 35 kn po osobi. Put,  hrana i pivo su nas umorile pa idemo potražiti mjesto za spavanje. Iva je uvjerena da je vidjela natpis kamping, mada nitko u ovom All Inclusive svijetu ne razumije što to znaci. “Kempin???”

Šećemo pogubljene i shvaćamo da nema nikakvog kampinga, osim onog u nekoj šumici. Problem je sto su sve “šumice” parkovi ispred silnih hotela. Iva ne želi priznati poraz. Hodamo i hodamo. Ne znamo gdje smo ni kuda idemo. Uzaludno pitamo ljude za kamp, nitko ne razumije. Zadnji pokušaj – u susret nam dolaze dva momka i pitamo ih kako da izađemo iz ovog mjesta, na što su se oni grohotom nasmijali i rekli da izlaza nema. U čudu nas gledaju što radimo ovdje (s bekpekovima i svime ostalim na leđima plus šator u resortu) i zovu nas na cugu. I eto našeg spasitelja – Mitka. Mitko i Todor rade kao sezonski radnici u hotelu Magnolija. Mitko nadzire bazen i kemija kemije, ili kako bi on za sebe rekao da je on Boss in the Shadow. Todor je glavni kuhar kojem fali pola kože s ruku jer je svaki dan mamuran na poslu. Vrlo brzo smo se skužile s Mitkom i on nam nudi smještaj u hotelu.

 

Nakon par Shumenskih (piva), i tradicionalne bugarske muzike postajemo prijatelji. Nismo htjele s njima u disko jer smo bile umorne, ali smo se dogovorile za druženje sutradan. Mitko će nas voditi prema sjeveru u divljinu. Za neupućene,  kao što smo mi bile, divljina je od sjevera, odnosno granice s Rumunjskom, do Albene. Dakle, cijeli put kojim smo jučer prešle autom, a od Albene nadalje obala je nabrijana i nakrcana turistima. Naš apartman, soba 24, blizu bazena, prepuna  je ležaljki i podložaka. Do kupaonice se jedva može provući. Tuš radi, a do školjke se ne može jer je nasred kupaonice parkiran okvir od kreveta. Nema veze, bitno da se možemo tuširati i spavati na mekanom. Prazni prostor od neka 3 m kvadratna napunile smo hrpom podložaka za ležaljke i složile veeeliki bračni krevet.