1.5.0. Posveta

Promatrajući slike vojnika na zidovima muzeja u Tolminu zapitao sam se jesu li svi ti brkati dječaci izmoždenih pogleda, od kojih su mnogi ostavili kosti razbacane uzduž doline rijeke Soče i na strmim padinama okolnih planina, svi ti Austrijanci, Talijani, Mađari, Slovaci, Česi, Srbi, Hrvati, Slovenci ujedinjeni u sivilu vojničkih uniformi, razdvojeni politikama besmislenog ratovanja, jesu li oni možda na tren, u smiraju između brojnih ofanziva, pomislili kako će se za sto godina na istom tom mjestu kojeg su oni upoznali samo kroz mračnu koprenu od puščanog dima i bojnih otrova, upravo tu ponovo skupljati i Austrijanci i Talijani i Mađari i Slovaci i Česi i Srbi i Hrvati i Slovenci, među njima i njihovi vlastiti praunucci i praunuke, ovaj put ujedinjeni šarolikošću svojih odora, smislenim odjebavanjem besmislenih politika i, prije svega, mladošću željnom neopterećene zabave kakvu oni sami nisu nikad upoznali? Vjerujem da bi onima što su se ovdje borili u Velikom ratu, a posebno onima što odavde nisu nikada otišli i leže tu pokopani, eto, prvo je groblje niti 300 metara od prvih šatora, zasjalo lice u širokom smješku da mogu vidjeti kako njihova žrtva ipak nije bila uzaludna. Upravo se zbog tih mladih ljudi mi danas, nazivali se pankeri, rejveri, trenseri ili kako već, možemo bezbrižno okupljati na festivalima kakav je Punk Rock Holiday i zato ovaj izvještaj započinjem jednim salutom svima njima. Neka im glazba s tolminskih festivala još dugo godina njiše kosti!

 

1.5.1. Put

Subsiteov ekspertni tim za slovensko pivo – Nikolina i ja – krenuli smo biciklima put Bregane oko pola 10 u sunčano jutro prvog dana kolovoza. Naravno, plan je bio da se krene u svitaj zore, no kasnonoćno gledanje filmova i pakiranje u zadnji čas je uzelo danak pa smo se probudili tek oko pola 9. Nakon što smo do ruba pucanja pune bisage nakačili na naše vjerne bajkove, započeli smo s laganim pedaliranjem, svjesni da do prvog (tj. nultog dana festivala) imamo puna dva i po dana, pa zašto onda žuriti? Dugačkom, ravnom avenijom s tri imena došli smo do krajnjeg zapada Zagreba, pozdravili se i prešli Savu na starom željezničkom mostu kod Podsuseda. Potpuno ravnom cestom, na mjestima preuskom i za gust promet vozila i za bicikliste, zbog čega smo dobrim dijelom morali voziti po šoderu sa strane, dolazimo do pitoresknog gradića Samobora gdje stajemo na kavu s prijateljem koji tamo živi, a zatim i na prvu pivu puta. Kava ima reputaciju energetika, ali moj je novac ipak skloniji pivi kad se biciklira na duge staze. I na kratke. Oprostivši se s frendom ubrzo smo došli do Bregane, gdje prelazimo granicu na maloj pograničnoj postaji na kojoj nalazimo slovenske i hrvatske policajce u živahnom i prijateljskom razgovoru u kojeg su se toliko upleli da nam samo rukama mašu da nastavimo dalje. Slovenija je, skoro je bilo opipljivo u zraku, puno više bike-friendly zemlja, u što smo se uvjerili već nakon kilometar, dva na cesti podno dvorca Mokrice gdje nas je skupina biciklista iz drugog smjera uredno pozdravila i mahnula nam. Takvi međusobni pozdravi biciklista nastavili su se sve do Tolmina, da ne pričam o hrpi znakova ”pozor kolesarji” na svim cestama kojima smo prošli. Ugodna vožnja cestom uz autocestu dovodi nas do grada Brežice, slovenskog Samobora kako smo ga prozvali, gdje smo napustili autocestu i krenuli cestom uz Krku, baš na mjestu gdje se ona ulijeva u Savu. Rijeke su nas i inače pratile, ili mi njih, kako hoćete, cijelim putem, bilo velike kao Sava ili Krka, bilo male poput Idrijce ili Sore. Nastavljamo dugačkom i potpuno ravnom cestom kroz uređena polja kukuruza do malog mjesta Cerklje ob Krki gdje stajemo da bi popili svoju prvu slovensku pivu. Točnije austrijsku jer smo popili Gösser, ali prvu u Sloveniji. Ugodno rashlađeni ledenim pifkanöm krećemo dalje istom ravnom cestom koja sad prolazi kroz šumu, dajući nam prijeko potrebnog hlada. Naravno da smo ponijeli i kremu protiv sunca, ali uvjereni u magična svojstva pivskog vitamina B za dobrobit kože smetnuli smo s uma nanijeti je na sebe pa smo bili već lagano rumeni. Iz šume opet na nemilosrdno sunce, kraj polja, livada i Krke, kroz sela od par kuća i tako sve do gradića Šentjernej, na pol puta do Novog Mesta. Kako je ovaj nizinski dio Slovenije pretežno popločan uredno obrađenim njivama, cesta po kojoj smo vozili bila je skoro pa dosadno ravna, bez ikakvih većih uspona. Samo par šumaraka i pokoji brijeg prekidali su nepreglednu ravninu polja sve do Novog Mesta. Oko pol 5 stižemo napokon i do samog grada Novo Mesto. Vozimo preko starog mosta na Krki u sam centar grada koji je sablasno pust. Obilazimo glavni trg, radimo đir po uskim ulicama starog grada sve na vrh brda do crkve, pa se istim strmim uličicama spuštamo do mosta i ponovo prelazimo rijeku da bi na klupici uz obalu zamezili sendviče i nekoliko ledenih Laških. Ono što stvarno moram priznati Slovencima je da jebeno dobro znaju ohladiti pivu. Cijelim smo putem u hladnjacima dućana pronalazili pive ledene poput Soče. Nakon okrjepe nastavljamo uz Krku koja je mirno prolazila pokraj nas i bljeskala se u podnevnom suncu. Vožnja uz tako prekrasnu rijeku djeluje pomalo hipnotički, posebice nakon par piva, pa smo se svako-malo morali pribrati iz sanjarenja da ne odemo na sredinu ceste i završimo pod kotačima nekog lokalnog Nikija Laude. Kod mjesta Straža smo prešli most na drugu obalu Krke i tu je teren postao šumovitiji i brdovitiji, no i dalje s vrlo blagim usponima. Ne znam je li tome kriv umor, piva, opčinjenost krajobrazom, ili činjenica da nismo ponijeli kartu, no kod ruševina starog grada Soteske smo se malo pogubili, prešli most kojeg trebali prijeći nismo i krenuli krivom cestom prema Kočevju. Nakon 5-6 kilometara smo napokon ukapirali da tu nešto ne valja, probali se spojiti na google maps na Nikolininu pametnom mobitelu, što nam naravno nije uspjelo, pa smo se odlučili okrenuti i voziti nazad do gostione kraj Soteske gdje smo prošli veselo društvance pijanih i raspjevanih Slovenaca. Pretpostavili smo da su dobrodušni lokalci koji će nama putnicima namjernicima s oduševljenjem pokazati put, a ne skupina homicidalnih ”local shop for local people” manijaka poput dućandžije i njegove žene iz Royston Vaseya, i bili smo u pravu. Uz šalu i par srdačnih, pijanim ljudima tako prirodnih rukovanja s potpunim neznancima, doznali smo da samo trebamo nastaviti cestom ravno prema smiješno nazvanom Žužemberku i dalje do Grosuplja i Ljubljane. No, noć se već polako šuljala, postalo je i zamjetno hladnije pa smo odlučili da ćemo uskoro negdje stati i prespavati noć. To mjesto, pokazalo se, zvalo se Dvor i tipično je do jaja sređeno slovensko selo, u što smo se i uvjerili kad smo se prošetali njime sljedeće jutro. Već na ulazu u Dvor čuli smo muziku i pjesmu gromoglasniju od one iz gostione kraj Soteske, pa smo pomislili da se Slovenci nakon što padne mrak poput vampira pretvaraju u raspjevane zombije koji umjesto krvi srču rujno vince. I nismo bili daleko od istine, bar ne u ovom slučaju, jer smo naletili na pravu pravcatu vatrogasnu zabavu, s harmonikašima i kontrabasom i cijelim selom kako se poredani na velikim sklopivim klupama njišu pijani u ritmu glazbe. Ipak, bili smo preumorni da se pridružimo bakanalijama, pa smo potražili mjesto prikladno za šator i našli ga dolje uz mostić preko Krke koja je ovdje bila široka samo nekoliko koraka i gmizala je sporo poput upravo nahranjena udava. Popili smo još po pivo i skljokali se u šator i u san.

 

Jutro smo proveli u kratkom obilasku sela, saznali smo da je ovdje nekoć postojala velika tvornica željeza, posrali se u birtiji odmah do vatrogasnog doma čija je livada bila posuta plastičnim čašama i praznim bocama vina, pa smo zajahali bicikle i nastavili put. U Žužemberku smo posjetili lijep srednjovjekovni dvorac, mislim da su ga počeli graditi  negdje u 11. ili 12. stoljeću, ne sjećam se točno, pa smo krenuli cestom put Grosuplja. I dalje smo pratili vijugavu Krku sve do malog mjesta istog imena gdje smo pojeli doručak od banana i jogurta u mini-marketu Maša, smještenom odmah kraj mostića preko rijeke i mnoštva slapića. Kažem vam, ta Slovenija je jebena bajka! Kraj župne crkve Kuzme i Damjana, osobnih mi favorita među svecima, skrećemo na prvi i jedini makadam puta, iako je to u biti glavna cesta za Grosuplje. Weird, right? Ne znam jesu li graditelji cesta u Sloveniji odlučili da taj dio ceste koji ide kroz šumu preko brda ostave neasfaltiranim upravo zbog tog razloga očuvanja autentičnosti prirode ili im je ponestalo para (u što sumnjam), no bilo je vrijeme da se naši montići dokažu na prirodnom im terenu. Oko 9 kilometara uspona makadamom kroz šumu bez hladne pive da ti olakša uspon nije lako svladati, ali nekako smo se uspentrali do vrha nakon čega smo bili nagrađeni predobrim spustom u dolinu pred Grosupljem. Tu smo u nekom local dućančiću strgali par zasluženih ledenih piva (čeških Zubrova ni više ni manje), pa smo sad opet ravnom cestom nastavili kroz Grosuplje, opet uz autocestu, sve do Ljubljane. Ah, Ljubljana! Sav zamor puta odlepršao je čim smo na Tromostju osjetili energiju grada okupanog suncem i preplavljenog turistima iz svih krajeva svijeta. Grad baš po mom ukusu – ne prevelik, pun života s hrpom alternativnih kafića i klubova, uredan i čist, a opet se po njemu uvijek mogu sresti razvaljeni klošari koje nitko ne tjera. I ima jebenu rijeku koja teče samim centrom grada i na kojoj grad actually živi! Upravo zbog sveg ovog mi je bilo žao što smo tu ostali svega dva sata. Ipak, stigli smo se počastiti falafelima kod Abija, zavaljeni u parku strgati six-pack Uniona, nakon čega smo siti i napiti nastavili vožnju put sjeverozapada. Kad smo izašli iz Ljubljane skrenuli smo lijevo na prikladno nazvanu Kolesarsku put, pa njom kroz sela, uz Savu i konstantni miris gnoja do Medvoda i dalje uz rijeku Soru do Škofje Loke, gdje smo skrenuli na još nedovršenu brzu cestu prema Gorenja Vasi. Osjećaj bicikliranja po novoasfaltiranoj širokoj cesti na kojoj zbog nepostavljene signalizacije još nema automobila je fantastičan. Iako je mrak već dobrano pao vijugali smo s jedne strane cesturine na drugu bez straha da će na nas naletjeti auto, vozili smo bez svjetala, bez ruku, bez nogu i radili slične pizdarije kakve nam na cesti s prometom ne bi pale na pamet. No ta je zabava bila kratka vijeka jer se nakon nekoliko kilometara ova cesta spajala na glavnu cestu vrlo živog prometa, pa smo odlučili pronaći konačište za noć. Našli smo ga kraj crkvice u nekom zaselku s tri kuće (sve jebeno sređene i glomazne), na livadi između polja kukuruza i rječice Poljanska Sora. Zvuči idilično, i bilo je. Laku noć!

 

U pet ujutro probudilo nas je crkveno zvono. Treći dan puta mogao je početi. Složili smo šator, obavili jutarnju tjelovježbu (pišanje) i krenuli pedalirati u dio Slovenije s ozbiljnijim brdima. Kako glavna cesta do gradića Gorenja Vas nije bila baš brdovita pomislili smo da ćemo možda biti pošteđeni ozbiljnijeg pentranja sve do Tolmina, no grdno smo se prevarili! Od Gorenja Vasi do Sovodenja cesta je cijelim putem vijugala uzbrdo, i mi puževim korakom s njom. Trebalo nam je oko sat i pol za tih nekoliko kilometara i kad smo se napokon uspentrali do Sovodnja odmah smo potražili okrjepu u malom dućanu u centru mjesta. Fino, hladno domaće mlijeko pomiješano s Nikolininim praškom za jačanje imuniteta povratilo nas je u život, dok su nas živopisni mještani u lokalnoj birtiji promatrali s mješavinom žaljenja i prijezira. Ipak je ovo teška zemlja za život, mnogo puta prekrajana raznim političkim dogovorima, od kojih su najpoznatiji Rapalski ugovori iz 1920. i granica koja je njima doslovce prepolovila ovo područje. Sigurni u moć proteinskog šejka što smo ga upravo popili nastavili smo dalje, još više, još strmije i još sporije. Rekoh ja lijepo – jebeš to DM smeće za wannabe sportiste, daj mi pivu-dve i vidit ćeš uspona! Zavoj po strmi zavoj dokoturali smo se do vrha na oko 780 metara nadmorske visine, odahnuli na par trenutaka i započeli sa spustom koji se ne može drugačije opisati nego WEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!! S 50 kilometara na sat u kosi i suznim očima svladavali smo zavoje i Očenaš dobrih 15-20 minuta dok se nismo sretno i s novopronađenom vjerom u Boga spustili u Cerkno, gradić okružen visokim planinama od kojih zimi živi kao dom mnogim skijašima. Tu smo stali pojesti doručak, a kako sam osjećao da Tolmin i Soča više nisu daleko odlučio sam si kupiti natikače za umakanje nogu u rijeci. Nakon sata odmora nastavili smo prema našem odredištu, vremena za posjet muzeju ili partizanskoj bolnici Franja ovaj put nismo imali, ali smo od ljubaznog dečka u turističkom centru nabavili odličnu biciklističku kartu tog područja pa ćemo to možda vidjeti sljedeće ljeto. Cesta do Tolmina cijelim putem prati rijeku Idrijcu i prolazi između visokih, šumovitih planina po kojima je ovaj dio Slovenije i poznat. Opis je već izlizan u hiljadama sličnih izjava, ali ostavlja vas bez daha je jedino što mi se čini prikladnim za opisati ovaj krajolik. A tek kad se stigne do Mosta na Soči i napokon ugledaju visoki visoki vrhovi Julijskih Alpa, s nebrojenim paraglajderima kako kruže oko njih! I jezero koje je stvoreno tik do mjesta gdje se Idrijca ulijeva u Soču, rijeku koja nas je svojom smaragdnom bojom i primamila na ovo putovanje. Ona nas i uvodi u Tolmin u koji uplovljavamo točno pola sata prije službenog otvaranja kampa. Brza opskrba u dućan po pive i sitnice za osobnu higijenu (u mom slučaju još piva) i PUNK ROCK HOLIDAY 1.5. može početi!

 

slijedi reportaža s festivala………

 

Nenad Lukač

 

photo by Nikolina Pernar