Dan nakon Record Store Daya – što nude zagrebački second hand shopovi vinila?

Ploče su opet in! Po ne znam koji puta, čim se primakne vrijeme Record Store Daya ili ljetna sezona kiselih krastavaca, pojavi se barem jedan članak u domaćim medijima da nas obavijesti kako se vinil vraća na velika vrata. Vinilu je doista porasla prodaja u odnosu na devedesete, ali sve je to i dalje neusporedivo sa vremenima sedamdesetih i osamdesetih, tako da su te priče o povratku ploča dosta nategnute. Vinil ima svoju tržišnu nišu među kolekcionarima ploča, DJ-ima, povjesničarima pop kulture i ostalim fanovima, ali bajkovite pripovijesti o vinilnom come backu bi trebalo ostaviti u tim maštovitim sferama. Unatoč obaveznom hypeu o povratku vinila svake godine krajem travnja, nosači zvuka poput ploča, da kasete i cd-e ni ne spominjem, više se ne mogu nositi sa tehnološkim napretkom, suvremenim medijima za reprodukciju glazbe, njihovom praktičnošću, obimom i ostalim prednostima.
Sam Record Store Day je počeo kao dobra ideja, kao svojevrsan način popularizacije izdanja malih izdavačkih kuća i indie etiketa, ali čim se nakon nekoliko godina prepoznao tržišni potencijal RSD-a, muzičke korporacije i veliki indie labeli su blagdan dućana ploča iskoristile kao poligon za štancanje kojekakvih reizdanja, box setova, limitiranih izdanja svih mogućih formata i boja iz svojih bogatih glazbenih arhiva. Male etikete su na kraju dovedene u situacije da ne mogu na vrijeme izdati svoja planirana RDS izdanja jer moraju čekati da se prvo zadovolje ogromni apetiti velikih igrača na tržištu. O samoj problematici RSD-a iz hrvatske perspektive nema smisla pisati, jer je potrošnja vinila na domaćem tržištu zanemariva. Tim više ide na živce prenemaganje hrvatskih distributerskih dućana s pločama (Dancing Bear, Aquarius, Dallas i ostali) oko RSD-a, jer rijetko kad se ponuda ploča u tim dućanima izdiže od dosadnog hrvatskog prosjeka. Upravo suprotno, kao što je o tome pisao Bojan Mandić prije koju godinu na Ruralnoj Gorili,hrvatski dućani obično nemaju izdanja suvremenih izvođača osim ako nije riječ o nekom ziceru tipa U2 ili RHCP-a, pa čak ni najbolje prošlogodišnje albume na vinilu (ako se takvih izdanja i nađe, obično se tih pet komada uspije prodati u dva-tri mjeseca, pa tko ubode, dok ostalima preostaje eBay, Discogs ili neka deseta opcija), a osoblje je needucirano i najčešće ni od kakve pomoći, osim ako ne želim kupiti neku antologijsku ploču Beatlesa ili Brucea Springsteena, koje ionako mogu kupiti u nekom second hand shopu po povoljnijoj cijeni. No što nude domaći dućani koji prodaju rabljene vinile?

(disclaimer: moji interesi vezani uz ploče uglavnom kreću od kraja sedamdesetih pa do danas, prevenstveno punk/hardcore, ali i metal, ska, reggae, new wave, post punk i sve ostalo proizašlo iz njega, psychobilly, alternative, pa čak i poneki hip hop vinil, iako toga uglavnom nema u domaćim dućanima, te ex-Yu rock/underground, a u obzir su uključeni dućani, abecedno poredani koji posluju barem 3 godine i imaju ozbiljnu ponudu ploča, a ne 15 komada skinutih sa tetkinog tavana)

 

Dirty Old Shop

Kao kolekcionaru uglavnom punk/hc ploča, specijalizirani dućani imaju dvojak učinak. Logično je da ću u njima naći stvari koje obično tražim i skupljam, ali ću tamo biti puno kritičniji. O čemu pričam? Ako naletim na rijetku punk ploču u običnom second hand shopu, gotovo bez iznimke ću se mašiti novčanika, jer toliko strši među ostalim vinilima da mi se čini kako će je netko kupiti sutra ako ne reagiram na vrijeme. U specijaliziranim dućanima punk/metal izdanja, moji kriteriji postaju stroži i zahtjevniji, gledat ću cijenu, stanje, ostalu ponudu, preračunavati za koliko se ploča prodala na eBayu kad sam je zadnji put vidio i vrtiti po glavi još gomilu drugih pitanja. Unatoč svemu tome, uspoređujući Dirty Old Shop i neke specijalizirane dućane rabljenih ploča u Berlinu i Londonu, domaći predstavnik ima uglavnom bolju ponudu i niže cijene nego europske kolege. Nije ni čudo da im najbolje ploče obično pokupuju stranci koji nalete do dućana i ugodno se iznenade. Nađe se i Dirt Old Shopu pretjeranih cijena, jer nitko normalan ne bi smio platiti 350 kuna za prvi Samhainov album „Initium“ u spiganom stanju ili one urnebesne cijene za Poison Idea i Puke vinile. Znam da to ovisi o vlasniku ploče koji ju je stavio na komisionu prodaju, ali bi Igor tu trebao povesti više računa i savjetovati koju cijenu bi ploča trebala imati. Mogu i ja tražiti za svoj Peugeot 207 nekakvih 100 tisuća kuna, ali tržište mi za njega nudi 40 tisuća. Danas svatko uz pomoć interneta može doći do tražene ploče, tako da smatram da bi cijena ploče trebala donekle biti usklađena sa njenom stvarnom vrijednošću na tržištu, jer te priče „ što ako dođe netko tko zbilja želi tu ploču, pa je spreman dati šta košta da košta…“ pripadaju davnoj prošlosti. Ako se izbor žanrova još malo proširi, a sve ukazuje na taj smjer, Dirty Old Shop bi mogao biti nezaobilazno mjesto vinil freakova.

Najbolji ubod: Wretched – “Finira mai?”, V/A “Omladina 87- Najbolji uživo”

Najveći propust: Antisect – “Peace is better than place in history”, Melvins – “Lysol”

 

Dobar zvuk

Drugi najstariji zagrebački second hand record store je mjesto u kojem sam proveo najviše vremena kopajući po pločama, a da je i dalje u funkciji, za razliku od kultnog dućana alternativne glazbe “Iz sve snage”, u kom sam i započeo svoj hobi drobljenja love na vinile. Mjesto na kojem sam tijekom godina kupio hrpe klasika i sjajnih albuma koje u to vrijeme nisam ni imao od koga presnimiti. Adverts, Angry Samoans, Civilised Society?, Cro Mags, Damage, Demented Are Go, Dickies, Gang Green, Joy Division, King Kurt, Nuclear Assault, Pogues, Replacements, Slayer, Vice Squad, Vio-lence, glavninu Clash, Killing Joke, Motörhead, Ramones i 2 Tone ska kolekcije, kao i većinu ex-Yu rocka/punka/novog vala, na 7 i 12 inčeva, uglavnom za fer cijene, ponekad i za manje, pogotovo u sekciji za 10 kuna, gdje se znalo pronaći i imena poput Blondie, Big Drill Car, Mega City 4 ili Laibach. Odličan omjer cijene i kvalitete, ne sjećam se jesam li ikad tamo naišao na bezobrazno skupu ploču koja to nije zaslužila, širok izbor žanrova i cool osoblje. Doduše, volio bi da češće osvježe svoju ponudu ploča, ali jasno mi je da taj pothvat ne garantira i lakši put do novčanika mušterija.

Najbolji ubod: Doom/No Security – “Bury The Debt, Not The Dead”, Disorder/Kafka Prosess – “One Day Son All This Will Be Yourz”

Najveći propust: Sodom – “In The Sign Of Evil”, Fear Of God “As Statues Fell”

 

Free Bird

Najveći problem kojeg imam s “Free Birdom” je sam prostor, koji je kombinacija record shopa i smetlišta. Tamo bi prvo trebalo pobacati nekih 60% ploča koje ionako samo smetaju i zauzimaju prostor,uglavnom bestselleri jugoslavenskog tržišta koji se mogu pronaći na svakom mjestu od Vardara do Triglava koje prodaje ploče, a koji domaći trgovci rabljenih ploča obično kupuju po 10-50 lipa komad. Jednom sam pitao vlasnika čemu sve te gomile ploča po podu, na što sam dobio odgovor kako stranci rado kupuju jugoslavenska izdanja. Moš mislit kako se stranci tuku za domaća izdanja “Afterburnera” ZZ Topa, kasne albume Stranglersa, Joea Cockera ili što im već tamo leži po podovima dućana, vidim i sam kako to prolazi na eBayu. Ono što zanima strane kolekcionare, poput Nirvane ili Metallice, teško se pronalazi po domaćim mjestima i dolazi uz odgovarajuću cijenu. Iskustvo mi govori da nema smisla kopati po tim hrpetinama, ono što vrijedi, recimo Stone Roses, The Smiths ili Iron Maiden, već je izvađeno i postavljeno na policu, a ostatak se može pronaći i na Hreliću, vjerojatno i povoljnije. U početku, Free Bird je bio zanimljivo mjesto, našlo bi se tu odličnih stvari koje bi pojeftinile ako se ne bi prodale u mjesec-dva, pa sam se tako ogrebao za Instigators i BGK plativši neku siću. Nažalost, situacija se s vremenom promijenila. Cijene su se uskladile s prosjekom na Discogsima, zaboravljajući da hrvatski standard ne slijedi taj princip, pa bi naletavao na neke redikulozne cijene, recimo The Exploited “Let’s Start A War…” za 160 kuna, što je pretjerivanje čak i u evropskim okvirima jer ta ploča na eBayu zajedno s poštarinom može naći za 10-ak eura, a pamtim i Negazione “Little Dreamer” za 150 kuna, koji ni zbog kojeg razloga ne bi trebao imati takvu cijenu (u isto vrijeme je taj album u Dirty Old Shopu koštao 80 kuna) ili The Jam “Gift” za 80 kuna (očito cijena za te strane kolekcionare), koji se inače može pronaći u rasponu od 10 do 30 kuna. Drugi problem je pomalo nejasan raspored žanrova u sekcijama, pa tako Motörhead stoji u hard rocku i sedamdesetima, a Megadeth u osamdesetima. Iskreno, prosječna ponuda vinila uz poneki rijetki biser. Osim ako ste stranac u potrazi za bezvezarijama na jugoslavenskim etiketama.

Najbolji ubod: V/A – “Le Rock D’ Ici A L’Olympia”, Mizar – “Mizar”

Najveći propust: Carnivore – “Retaliation”, HDQ – “You suck”

 

Karma

Prvi problem Karme je njihova pozicija, izvan šireg središta grada. Teško da ćete se samo tako prošetati do dućana, osim ako ne živite negdje na Trešnjevci.  S druge strane, to može biti i prednost ako ste prvi koji je nabasao na novu turu ploča. Druga stvar, nekako imam osjećaj da najbolje ploče lifraju na eBay, što je logičan potez s obzirom na relativno slabu kupovnu moć domaćeg tržišta. Dobra ponuda ex-Yu ploča koje se obično ne pronalaze na svakom uglu, ne nužno i sa cijenama koje idu uz takva izdanja. Definitivno najširi izbor kategorija od domaćih dućana, iako je metal ponuda, kao i u većini domaćih second hand shopova, poprilično mršava. Nisam vidio da su ostale kategorije koje pretražujem redovito nakrcane novitetima, ali nađe se zanimljivih izdanja, obično između 100 i 150 kuna, iako nije pravilo. Našao sam tako SNFU “…and no one else wanted to play” i Snuff “Snuff said…” za svega 50 kuna, no takvih se prilika nađe uglavnom na akcijama i sniženjima. Classic rock i slične kategorije uglavnom ne pregledavam, ali su prekrcane pločama, pa pretpostavljam da svatko može pronaći nešto za sebe. Kao i Free Bird, ekipa iz dućana najviše brije na tradicionalne žanrove, što uglavnom ispada iz mog vidokruga, ali vjerujem da imaju svoje stalne kupce.

Najbolji ubod: The Undead – “Live Slayer”, New York Dolls “New York Dolls/Too Much Too Soon”

Najveći propust: The Undertones – “Jimmy Jimmy” njemački pressing, 92 – “Od Šestih Do Dveh”

 

Roxy

S Roxyjem sam imao loš početak. Kao srednjoškolac sam tamo ostavio par ploča na prodaju za koje nikad nisam dobio novac. U to vrijeme su bila dva dućana, pa se jedan zatvorio, pa su se knjige i popisi pogubili, a moja potvrda nije više vrijedila, što već, blablabla… Uglavnom, sve ono što kažeš klincu kad ga želiš otpiliti na fin način. Druga stvar – sve tamo imaju ili su taman prodali. Sjećam se prilike kad je frend pitao imaju li Skrewdriver, više zainteresiran za odgovor prodavača nego za sam nosač zvuka. “Mislim da smo ga baš prodali prošli tjedan!”  – glasio je odgovor. Da, to sigurno, bar pet komada. To podcjenjivanje redovitih kupaca zna smetati, kao situacija kad su na prodaju imali “My War” Black Flaga. Nakon što se ploča nije prodala više od pola godine, nakon ljetnog odmora sam naletio do dućana i pitao za ploču. “To ti je odavno otišlo! Moraš brzo reagirati, kužiš, takve stvari ti odma odu!” – zameketao je gazda, kao da ne znam koliko je dugo ploča stajala tamo. Isto tako mi nije bilo jasno kako me lik ne prepoznaje, nego bi svaki put pitao što me točno zanima. A ono tajnovito spominjanje cijena? Ne znam kako je sa starijom gospodom koja posjećuje Roxy, ali moje srce može izdržati cijenu od 600 kuna za ploču, ne treba mi se to šaptati ispod glasa ili pikati u kalkulator. No s vremenom sam se naviknuo na te priče, za dobre ploče sam trpio ozbiljne pacijente, tako da mi premudri i prerevni prodavač nije tolika tlaka. Roxy je uvijek imao sjajnu kolekciju ex-Yu rocka, od Gustapha i Njegovih Dobrih Duhova do drugog Mizara i svega ostalog između, ali se za to trebalo i ozbiljno mašiti za džep. Dućan je, za razliku od ostalih dućana ploča, znao imati i zanimljive metal ploče, ali sa, po mom mišljenju, previsokim cijenama. Najsmješnije je bilo vidjeti kako je neka zalutala kolekcija pudl metala, od Twisted Sistera i W.A.S.P.a do Tigertailza i Tesle, imala cijene više od 100 kuna, što je za takav prezren i relativno lako nabavljiv žanr prevelika cijena, a bilo je tu i drugorazrednog njemačkog metala sumnjivo visokih cijena. Tim bi se više čudio kad sam u Roxyju naletavao na Metallicu, Destruction, Fugazi ili Prong za 70-ak kuna, dok sam Raymen ili Christian Death vinile platio i manje. Iako nisam jedan od onih kolekcionara koji traže da im vinili budu u djevičanski nedirnutim stanjima, NM (near mint) oznake na pločama koje imaju takozvani ring wear (izlizani dio omota na dijelu rubova ploče) su smijurija, jer takve ploče prema Goldmine standardima koji se najčešće koriste za ocjenjivanje stanja ploča i omota spadaju u VG (very good) kategoriju. Osim toga, ako kultna Mortarhate/Fight Back kompilacija “We don’t want yor fucking war!” sa Broken Bones, Subhumans, Varukers, Potential Threat, Dezerter i Legion Of Parasites stoji već 7 godina u dućanu za pretjeranih 250 kuna (bez lyricsa i postera), možda bi tu cijenu u jednom trenu trebalo spustiti. Ali tko sam ja da se pačam u tuđe poslovne odluke?!

Najbolji ubod: Pankrti “Namesto tebe”, Amebix “Arise”

Najveći propust: Darkness “Death squad”, The Oppressed “Victims/Work Together”

 

Hugin

 

http://www.last.fm/user/Handzar