U ozračju povodnja koji je zadesio Srbiju, Bosnu i Hrvatsku pogledao sam u Kinu Grič dokumentarac Kena Loacha „Duh četrdeset pete“ koji govori o uzrocima i načinu nastanka socijalne države u Britaniji.

Inače, za neupućene, socijalna država, ili welfare state je sve ono što nisu ove nacional – kvazi liberalne, donedavno međusobno zaraćene, slijednice ex Jugoslavije. Aktualni potop je bjelodano pokazao kako državne strukture ovih država ne mogu održavati i dalje razvijati sustave nasipa koji su sagrađeni za vrijeme jugoslavenskog socijalizma (welfare?), niti gospodariti slivnim područjima rijeka opjevanim u himnama s kojima se busaju o prsa. Nemaju ni prognostičke službe koje bi na vrijeme uzbunile stanovništvo kao ni efikasnu civilnu zaštitu sposobnu evakuirati ugroženo stanovništvo i rukovoditi krizom. Tijekom kataklizme u Hrvatskoj političke su se elite jedino snašle u nabacivanju blatom i glasinama da su korumpirani državni službenici preko svojih poduzeća nesolidno obnavljali nasipe i iz njih krali šljunak pa oni nisu izdržali vodeni udar. Sumnje širi čak i predsjednik vlade Milanović, koji prizore katastrofe gadljivo promatra sa impozantne amfibije hrvatske vojske poput posjetioca safari parka. Kakav je to šef države koji nije siguran je li netko u državi potkopava nasipe rijeka? Zanimljivo je da se moćnici ovih dana međusobno optužuju da su i te amfibije (ili neke druge, svejedno) s kojima idu u safari pohode kupljene od dobavljača koji je nekome u državi isplatio mito za njihovu nabavu. Zakazala je i Katolička crkva u Hrvata (kako sama sebi tepa), ta nezaobilazna kič-pratiteljica i interpretatorica svih dnevnih događaja pa se ovih dana nekako skriva! Za razliku od političkih elita i dušebrižnika, građani se u svim pogođenim državama snalaze odlično, samoorganiziraju se, međusobno su solidarni i usprkos smušenosti svojih političkih elita (šef hrvatske civilne zaštite je za vrijeme ovih zbivanja boravio na seminaru u Parizu), pomažu jedni drugima prevladati posljedice potopa.

Ovi obični ljudi u izvanrednoj situaciji snalaze se odlično baš kao što su se nekad snalazili i obični Britanci podnoseći užasne terete II. svjetskog rata – da se vratim na film. U dokumentarcu se kroz sjećanja i priče sudionika, danas devedesetogodišnjaka, prikazuje kako su se milijuni Britanki i Britanaca uključili u ratne napore II. svjetskog rata boreći se na frontama i radeći na farmama, tvornicama i civilnoj zaštiti, mada su se svi još živo sjećali I. svjetskog rata i bijede u koju je stanovništvo Britanije zapalo nakon tog rata napušteno od svojih elita. Film opisuje kako su u osvit II. svjetskog rata milijuni britanskih radnika i običnih ljudi živjeli sasvim bijedno zbijeni u slamovima bez zdravstvene zaštite. Ljudi su umirali jer nisu imali novaca za rutinske medicinske zahvate. Mnogi bi padali u dužničko ropstvo nakon pružene liječničke skrbi ili neke druge javne usluge koju nisu mogli platiti. Sigurnost u rudnicima bila je podređena broju vagona iskopanog uglja, dok se rad na potpornjima rudarskih okana nije plaćao. Rudari, lučki radnici i drugi najamnici dobivali bi nadnice umjesto plaće i to samo dok su bili u pogonu, a vrijeme bolovanja i razdoblja slabe konjunkture nisu se plaćala. Bilo je dirljivo gledati kako se sjećanja ovih Britanaca ne razlikuju od sjećanja mojih djedova, baka i roditelja iz predratne Rijeke i Istre i njihovih priča iz doba rata i poslijeratnog socijalizma. Slični ljudi, slični problemi, slična odjeća, slične frizure, a tako različite zemlje! Zgražava činjenica, to podvlači jedan protagonist u filmu, da je Britanija u to vrijeme vladala najvećim svjetskim imperijem, a njezini radnici i obični ljudi živjeli su tako bijedno. To bi mogao biti i odgovor onima koji govore kako su potpuno tržišni uvjeti sjajni jer se uspjeh i bogatstvo najuspješnijih preljeva i na ostale članove društva pa u konačnici profitiraju svi!

Tijekom rata među vojnicima na frontu, radnicama u pozadini, običnim ljudima općenito, a koji su bili svjesni da najviše doprinose pobijedi, sazrijevala je misao da više ne žele živjeti na stari način. Ako mogu krvariti i pobijediti u ratu, onda su dostojni i boljeg života. Bilo je zanimljivo gledati snimke s predizbornog skupa na kraju rata na kojima je Churchill, neprijeporni ratni vođa, ali zagovornik starog konzervativizma bio žestoko izviždan. Konzervativcima u kampanji nije pomoglo ni što su besplatno dijelili Hayekova djela u kojima ova ikona svih liberala plaši socijalizmom pa su na općim izborima 5. srpnja 1945. na njihovo zaprepaštenje bili poraženi od laburista pod vodstvom Clementa Attleeja koji je formirao prvu laburističku vladu u britanskoj povijesti. Započelo je stvaranje socijalne države u Britaniji; uvođenje besplatne i solidne zdravstvene zaštite; nacionalizacija bolnica, elektroprivrede, vodoprivrede i rudnika; stambeno zbrinjavanje; kolektivni radnički ugovori. Ovo razdoblje u filmu poklapa se i s izgradnjom jugoslavenskog welfarea. Dodao bih da je on još uključivao industrijalizaciju, elektrifikaciju, izgradnju prometnica i masovno opismenjavanje. Britaniji to nije bilo potrebno!

Film završava s erom tačerizma u kojoj su manje-više ukinute sve zasade na kojima počiva socijalna država uključujući i ponovnu privatizaciju javnog sektora i „prirodnih monopola“ poput željeznica, struje i vode. Protagonisti filma, danas krepki devedesetgodišnjaci podsjećali su na brojne kontroverze koje su posljedice tačerizma. Upitao sam se, je li se za vrijeme M. Thatcher i nakon novog uspona liberalizma smanjio državni dug i budžetska potrošnja u Britaniji, SAD-u i drugdje gdje su provedene reforme u skladu sa sličnim doktrinama? Bavi li se netko kod nas tim analizama?

Film se u većoj mjeri ne dotiče razdoblja iz kasnih sedamdesetih i ozbiljne krize koja je zahvatila državu blagostanja i na kraju je rastočila. U Britaniji je to doba visoke inflacije i posvemašnje krize. Kolovoz 1977. proveo sam u Britaniji i odlično se sjećam tih vremena! To je i doba kada je nastao punk pokret i kada je umro Elvis Presley. Tih je godina započeo i ekonomski kolaps jugoslavenskog socijalizma. Taj suton država blagostanja slabo je istražen. Ima li to veze sa zalazom tradicionalnih industrija i usponom industrije kompjutera koje je uslijedilo? Jesu li državu blagostanja uništili isti oni koji su u njoj i najviše prosperirali zbog blagodati koje je nudila i uspeli se na društvenoj ljestvici do  visoko obrazovane i ambiciozne srednje klase gladne novih uspjeha kako je u filmu sugerirala jedna umirovljena liječnica, zagovornica besplatne zdravstvene zaštite? Nema jasnih odgovora na ova pitanja, mada več završava i tridesetogodišnje razdoblje Reagan-Thatcherove političke doktrine u krizi koja je puno veća od krize socijalne države u sedamdesetima. Što slijedi?

Na neka od ovih pitanja pokušale su odgovoriti i učene glave nakon projekcije:  devedestsedmogdišnji Juraj Hrženjak, zatim Tvrtko Jakovina i Mislav Žitko. Moderator je bio dokumentarist Igor Bezinović. Bio je doživljaj slušati još uvijek intelektualno svježeg i artikuliranog, gotovo stogodišnjeg Hrženjaka, inicijatora ideje osnivanja Antifašističke lige. Jakovina je govorio o razdoblju s kojim sam upoznat iz osobnog iskustva pa nisam mogao čuti nešto novo. Žitko mi je više djelovao kao promatrač safarija sa neke ideološke amfibije, što je možda bolje nego sa bornih kola, mada ideološke amfibije obično prethode bojnim amfibijama.

Za kraj bih zaključio da nas je od vječne proklamacije neoliberala kako će nagomilano bogatstvo uspješnih poduzetnika nužno zapljusnuti cijelo društvo ovih dana samo zapljusnula bujica iz razmočenih, slabo održavanih nasipa država rukovođenih po nacional liberalnim načelima.

The Spirit of ’45 Trailer

Ken Loach on his new documentary ‘The Spirit of ’45’

Damir Rossini