Razgovarali smo s Igorom Bogdanovićem, čovjekom koji se bavi produkcijom animacija i 3D, interaktivnom multimedijom, dizajnom i yogom; pustolovom koji je nekoliko mjeseci putovao istokom u potrazi za najkraćim putem do sreće i o svome putovanju snimio dokumentarni film. Film je u završnoj fazi montiranja i dok ga čekate pogledajte trailer.

Jeste li svi zajedno imali dogovor da krenete na put ili se to slučajno dogodilo?

Originalno su na put trebali ići Teja i Branko. Mene je Branko pozvao da im se priključim nešto kasnije, a ubrzo nakon mene je i Ivek upao u priču. Svatko je na put kretao iz nekog svog razloga. Ja sam jedini bio povezan s filmom. Branko je predložio da o našem putu do Indije snimim dokumentarac te da ćemo cijeli put proći kopnom i usput posjetiti Iran, što mi je zvučalo kao super ideja i tako sam im se odlučio pridružiti. Putovanje je imalo smisao, išao sam s nekim ciljem i to je bio jedan od najjačih razloga da krenem.

Je li ekipa s kojom si putovao sudjelovala u tvom filmu?

Svatko od njih je razrađen kao neki lik, ali priča zapravo nije vezana na nas
nego na temu sreće i ljudi koje smo sretali putem. Oni su zapravo dominantni u cijeloj priči, a mi smo samo neki element koji se proteže kroz priču zato što smo stalno prisutni, dok je ostalo – krajolici, zemlje, ljudi prolazna stvar. A opet, oni su ti koji daju svoje viđenje.
Kako si došao do teme za film?

Kada sam kretao i razmišljao kako napraviti dokumentarac, nisam želio napraviti putopis već film koji će imati neku, meni osobno, bitnu priču. Razmišljao sam što bi bilo dovoljno univerzalno, a opet dovoljno bitno, nešto što možeš prikazati bilo gdje i bilo kome, a da se može snimiti na ovom putu. Razgovarao sam s par ljudi i onda je jedan frend spomenuo da postoji neki dokumentarac na temu „Koji je put do boga?“. Razmišljao sam o tome neko vrijeme, ali sam shvatio da to baš nije „ta“ tema. Trebalo mi je nešto jednako univerzalno, ali ipak malo drugačije. Nakon toga sam razgovarao s jednom frendicom koja mi je rekla „Bog jednako sreća“ i to mi se učinilo kao super ideja, to je bilo to. Postavio sam si pitanje „Koji je najkraći put do sreće?“ i to je bilo to. Na drugoj razini meni to i je definitivno jedna od tema u kojoj dosta razmišljam u životu i koja mi je bitna. S obzirom koliko je ljudi nezadovoljno svojim životom to mi je zvučalo kao super ideja da možda potakne na promišljanje o tim temama.

Koji je tvoj najkraći put do sreće?

Tu i sada. Sa svakim iskustvom biti prisutan, da ne lutam u nekakve bedove i gluposti, nerealne maštarije, neostvarive želje. Biti s ovime što imam, raditi na stvarima koje volim raditi, naravno imati neke planove i projekte, biti u njima koliko znam i umijem jer me to ispunjava i to je manje – više to. Jednostavno biti prisutan u svojoj svakodnevici, potpuno priseban i zahvalan za sve ljude i situacije koje mi se cijelo vrijeme pojavljuju i izmjenjuju u životu.

Kada ste krenuli, koliko je trajao put i koja ti je zemlja bila najzanimljivija?

Krenuli smo u lipnju i vratili se u prosincu 2012.
Iran mi je bio daleko najzanimljivija zemlja, uključujući Indiju.
Iran mi je baš bio jako dobar. Prvenstveno zbog ljudi. Ljudi u Iranu su čudo, njihova perzijska tradicija i kultura, arhitektura, hrana, pristup nama kao strancima, super ekipa. Na stranu njihova politička struktura koja je takva kakva je, jednako nesavršena kao i valjda 99% drugih u ovome svijetu. Treba otići tamo i vidjeti da stvari nisu baš tako crne i bijele kako to mas-mediji vole prikazivati.

Koliko je trajao put do Indije?
Jeste li se putem dulje zadržavali u pojedinim zemljama?
Koja ste prijevozna sredstva koristili?

Mjesec i pol dana je trajao put do tamo. Deset dana smo u Bosni čekali pakistansku vizu, kroz Srbiju i Bugarsku smo prošli u dan i pol, nakon toga Turska koju smo prošli za 6 dana. Od Göreme u Turskoj do Teherana smo busom putovali 48 sati.
Putovali smo busevima, vlakovima, rikšama, konjskim zapregama..
Npr. kada smo prelazili pakistansko-indijsku granicu morali smo uzeti rikšu jer nema lokalnog prijevoza na tu jedinu granicu koja je otvorena 2h dnevno..
Natrag smo išli avionom radi nedostatka para. Inače je originalni plan bio vraćati se preko Himalaje pa Kina, Rusija, Kazahstan.. ali to je zahtjevalo puno više novca, a ja sam putem uspio dva puta bankrotirati pa to i nije bila opcija.

Koliko si novaca nosio?

Krenuo sam s 300 eura, ali mi je frendica na kolodvoru dala još 300 i rekla: “Ne ideš ti s 300 eura na 6 mj. u Indiju, vratit ćeš mi kad se vratiš.”.
Sa 600 eura sam došao do Indije i onda sam tamo prvi put ostao bez novca pa sam na mjesec i pol dana otišao u Bangalore volontirati u jednom ashramu, radio sam im video i slične stvari. U tom razdoblju, od svojeg prvog Indijskog bankrota pa do kraja Bangalore iskustva sam napravio jedan projekt na netu preko kojeg sam uspio skupiti 800 dolara. S tih 800 dolara sam putovao još dolje po jugu Indije i onda na sjever prema Puni. To je trajalo neka 2 mjeseca, a i karta za avion je iz te priče…

Gdje ste spavali i kakve cijene?

Uglavnom smo bili kod ljudi koje smo sretali putem, kampirali smo po parkovima (u Iranu je legalno spavanje u parkovima, masa ekipe to radi), po ašramima, rentali smo sobe. Jednom prilikom smo spavali na krovu hotela u Iranu.
Iran, Pakistan i Indija su jako jeftini, a po Turskoj su cijene malo niže nego kod nas.
A i istrenirali smo sjedeće spavanje po autobusima.. k’o stjuardese :)

Jeste li imali loših iskustava?

Pa ništa posebno loše nije bilo. Imali smo jednu situaciju kada smo putovali od Iranske granice prema Quetti u Balochistanu – to je područje gdje ima gomila separatista koji bi se htjeli odvojiti od Pakistana, a druga stvar je što je to područje gdje se šverca heroin iz Afganistana pa ima dosta i takve ekipe. Uglavnom, čim smo ušli dobili smo oružanu pratnju, policajca s Kalašnjikovom. Pustinju smo trebali proći u nekih 14 sati ako se dobro sjećam, tih cca 600 km, od 15h pa do rano ujutro sljedećeg dana. Oko ponoći, usred pustinje, policijska patrola je zaustavila autobus i nas su izvukli van. Rekli su nam da je nešto dalje na cesti došlo do pucnjave i da za nas nije sigurno da idemo dalje. Lokalci su nastavili putovanje, a radi nas je bila frka da nas ne bi oteli, tražili otkupninu i sično, tako da smo morali izaći. U prvi tren bilo nas je malo frka jer nismo znali što se događa, ali nakon 10 minuta imali smo čaj i kekse i rukama, napravljene krevete pod vedrim nebom na +35, dobili smo tuš s vodom koja se cijeli dan grijala na suncu, tako da je to na kraju zapravo bilo super iskustvo.

Druga je situacija bila sa jednim dedom koji se priključio meni i dvijema Poljakinjama s kojima sam putovao po jugu Indije. Čovjek nam je prišao na kolodvoru kad smo iz Puducherry-ja išli za Tiruvannamalai. Pošto smo imali jedno prazno mjesto u sobi, a on nam je bio simpatičan i u Tiruvannamalaiu je odsjedao samo jednu noć, smjestili smo ga u našu hostelsku sobu. U jednom trenutku smo skužili da u sobi fale neke stvari i tako se kroz natezanja od sigurno dva sata ispostavilo da ih je on uzeo. U međuvemenu se u cijelu priču umješao i hostelski menađer koji ga je prebacio u drugu sobu. Kroz to natezanje i raspravu, u svom tom kaosu je bilo prisutno valjda 30 ljudi. U Indiji se gomila ekipe skupi bilo kada i bilo gdje vezano uz bilo što što se događa doslovno u 3 sekunde. U toj situaciji s tim čovjekom koji nas je okrao, a koji je uz put rečeno imao ogromnu otvorenu ranu na stopalu od dva dana ranije kad mu je auto prošao preko stopala, ranu na koju su se cijelo vrijeme skupljale muhe, svi ti nabrijani Indijci su valjda osjetili osobnu uvrijedu zbog njegovog čina. Kao posljedica toga se zamalo dogodio linč što smo na kraju mi, okradene stranke, morali sprječavati. To je stvarno bila surealna i suluda scena. Branko i ja (s Brankom sam se baš taj dan našao u Tiruvannamalaiu nakon 2 i pol mjeseca što smo odvojeno putovali po Indiji) u sobi punoj vrištećih Indijaca i Indijki branimo tog jadnog dedu kleptomana da ga pomahnitala gomila malih i nabrijanih Indijaca ne istuku štapovima od bambusa i šakama. Naravno, policiju nismo mogli ni u najluđoj mašti dovući tamo. Takva opcija nije stvarno bila realna. Na kraju su se naši dušebrižnici smirili i zadovoljili time da menađer izbaci tog takvog šepavog čovjeka iz hostela, otpratili smo ga sa svim njegovim stvarima par sto metara do glavne ceste gdje je mogao uzeti rikšu i to je bio kraj te epizode. Stvari koje nam je pokrao smo pronašli tako da zapravo nije bilo nikakvih ozbiljnih posljedica u cijeloj priči.

Inače, što je mene uistino jako uništavalo iznutra je gomila žicaroša po Indiji i sva ta prljavština. Svaki deseti čovjek valjda će te povuči za rukav i tražiti pare, a količina smeća na sve strane je uistinu na zavidnoj razini. To su neke stvari s kojima sam se stvarno neko vrijeme morao učiti nositi da bi se na kraju uspio pomiriti s tim. Hvala bogu što je kod nas drukčije u tom kontekstu, stvarno hvala bogu za predivnu zemlju u kojoj živimo.
Koja su ti najdraža iskustva?

Zapravo cijelo putovanje kao takvo. To mi je bilo ostvarenje želje. Gomila ljudi koje smo sreli i snimili ih, stvari koje sam doživio, naučio, osjetio. Neke zanimljive stvari su mi se događale na unutrašnjem nivou, otišao sam kao jedna, a vratio se kao druga osoba, jer mi se masa stvari izvrtila i u pozitivnom i u negativnom smjeru.
Koji je tvoj zaključak na kraju putovanja i snimanja filma?

Moj je zaključak da svaka osoba zna što je sreća i zna kako biti sretan, ali zaborave to živjeti.
Puno je ljudi nezadovoljno životom, ne zato što ne znaju biti sretni nego zato što ju jednostavno ne žive. Puno ljudi ide linijom manjeg otpora, jer je to nekada lakše u ovom svijetu u kojem živimo i zanemaruju neke osobne principe i želje i permanentne ciljeve, a ne razumiju da je zapravo to linija manjeg otpora, jer ako ideš raditi ono što voliš to će te ispunjavati i neće biti hrvanja.

Naišli smo na mnogo ljudi smo koji su imali super odgovore na pitanje sreće, a sada da smo našli nekoga tko je apsolutno sretan.. nemam osjećaj da postoji takva individua igdje u svijetu.

 

 

Dunja