S obzirom da smo dan ranije skužile da na računu nema para unatoč tome što je Tamara iz Zagreba javila da imamo više od 100 eura, osuđene smo na “divlje” kampiranje jer u džepu imamo još 30ak eura. Pokušale smo zamjeniti leke u eure, ali bezuspješno jer nas je stari u turističkoj agenciji htio uvaliti u sobu iznad agencije i zamjeniti pare po lošem tečaju. Ucjena. Odjebale smo ga. U simpatičnom restoranu pojele smo nesimpatični sendvič od kojeg smo se skoro zadavile koliko je bio suh. Polako je počela padati noć, a mi smo krenule u potragu za šumarkom. Putem smo u dućanu  kupile pivo i Plazma kekse. Hodamo i hodamo. Na jednom malom raskrižju srećemo troje ljudi i pitamo ih znaju li koliko ima do plaže. Tip nam “otima” ruksake sa leđa, govori da idemo kod njih u apartman koji su jeftino iznajmili od nekog Albanca. Nema struje pa će on fino ufurati nas i ruksake bez da vlasnik vidi. S njim su bile još dvije frendice u kompletu sa dvoje djece koje su mu rekle da je lud što to radi. I je lud. Odmah smo mu postale drugarice. Dok je nosio naše stvari kod u apartman mi smo ga u čudu čekale u ulici bez struje. I mislile si koji lik. I kako smo mu dale stvari nakon što smo ga poznavale 3 minute.

 

Izašao je i krenuli smo za njegovim frendicama. Zove se Draško i upravo je zakasnio na spojak s Ruskinjom s kojom se ujutro ljubio na plaži, a frendica Gina, udana za pomorca, s dvogodišnjom kćerkom žurila je na spojak sa dedom od 60 godina kojeg je isto tako upoznala na plaži i koji joj je obećao večeru. Molila je Draška da ga ide potražiti u restoranu. Napalila se na njegov crni mercedes. Dražo joj je rekao da ju je stari isčašio. Dok smo šetali skužili smo da je grad daleko i da sutra ujutro svi moramo rano ustati (mi jer nastavljamo put, a oni jer idu doma u Nikšić) pa smo kupili pivo u dućanu i otišli kod njih u apartman. Druga frendica, Daca, otišla je šetati sa svojim sinom. Čim je otišla Gina nam je rekla da je Daca ljubomorna na nas jer je zaljubljena u Draška. I ona je također udana!

Ušuljali smo se u apartman koji je bio u nedovršenoj vili. Na terasi smo pijuckali pivo i čekali da otkuca ponoć pa da proslavimo Ivin rođendan. Draško nam se pohvalio da je estradna ličnost, pjeva po kafanama i restoranima, 2h/25eura. Cijelu nam je noć pjevao pop pjesme u narodnjak izvedbi. Ali moramo priznati da je super otpjevao sevdah. Dočekali smo roćkas, nazdravili sto puta, pjevali, susjeda je prijetila zvanjem policije i nakon svega toga otišli na spavanac.

Usred noći dolazi Daca “po sok”. Draško ju je pozvao u sobu i otišli su na balkon razgovarati o njihovoj neostvarivoj ljubavi. Između razgovora o ljubavi, Daca ga je pitala kakve smo. On joj je rekao da smo super i da uopće nismo seljkuše :).

Zaspale smo. U jednom trenu Ivi je nešto palo na krevet. To su bili Draško i Daca koji su ostvarili svoju ljubav na krevetu do našeg. Ja sam se probudila tek kada ju je pratio van. Otvorim oči a on 30 cm od moje glave i pilji u mene. Skočila sam jer sam se zasrala i počela se derati na njega. Uvjeravao me da sam ružno sanjala. Muljator i luđak. Još uvijek mi nije jasno zašto je piljio. Ponovno sam zaspala. Iva mi je ujutro rekla da joj se pokušao ugurati u krevet nakon što je ispratio Dacu, no ona ga je nogom elegantno odgurnula na drugi krevet.

Opet nas je obje probudilo njegovo hrkanje. Iva je coktala, ja sam pljeskala. Nije prestao dok se Iva nije zaderala i probudila ga.

 

Dan 19.

Ujutro se budimo, a Draško mahnito pakira stvari u svoje dvije plastične vrećice s kojima je došao na more. Govori nam da se ništa ne brinemo i da nastavimo spavati. Netko kuca na vrata! On nas ugurava u WC. Na vratima je Daca koja govori da je gazda bio kod nje i da dolazi gore kod Draška u sobu. Trebamo se izgubiti. Bose, bez ijedne stvari (putovnice, torbe, pare) istrčavamo za Dacom koja nas želi ufurati u svoj apartman kat niže, ali gazda je stepenicama i ide gore. Bježimo prema nedovršenim prostorijama na Draškovom katu, istrčavamo na neki balkon, čučimo i strepimo je li nas netko vidio. Ja sam se skoro ukenjala. Ali ne od straha nego stvarno.

 

Čučale smo desetak minuta i strahovale nad svakim zvukom koji dopire iz hodnika. Morale smo biti tiho jer je hrpa ljudi, uključujući gazdaricu bila na dvorištu, a balkon na kojem smo se skrivale je baš gledao na tu stranu. Kada smo čuli Dacu i Draška, odvažile smo se izaći. Sve je prošlo ok. On nam je čak spakirao stvari prije nego je gazda ušao u sobu. Daca nas je pozvala da svi skupa dođemo na tursku kavu kod nje i Gine u donji apartman. Dok smo ispijale kavu Draško je cijelo vrijeme pjevao i nagovarao nas da ostanemo i svi skupa provedemo dan na plaži. Mi smo postajale sve nervoznije od suludih priča i ikonama svetaca koje njih dvije nose u novčanicima, uvjeravajući nas u njihove moći. Dobile smo jednu za nastavak puta. Gina nam je objasnila kako da dođemo do Beograda gdje postoji grob neke svetice, kojeg trebaju posjetiti nesretne žene i usidjelice, uzeti šaku zemlje s groba i baciti na sebe i oko sebe, te da u kratkom roku nađeš muškarca i udaš se!? Masi žena se ostvarilo! Rekle smo joj da ćemo otići po zemlju ako se ne udamo do sljedeće godine i da ne možemo vjerovati da tako nešto postoji…

Dok nam je pokazivala sliku Sv. Vasilija Ostroškog rekla nam je da obvezno posjetimo svetište na koje ljudi masovno dolaze. Slijepi progledaju, oni koji ne hodaju prohodaju!?  Još nas je i pitala kako tako dobro pričamo srpski, na što smo joj rekle da pričamo hrvatski, a ona je bila sva u čudu jer je mislila da je hrvatski tamo neki strani jezik. Inače, ona je iz Nikšića! Unervozile smo se od svih tih priča i zaključile da moramo ODMAH dalje. Draško nam je pomogao iznijeti stvari, pozdravili smo se i rastali.

Krenule smo prema gradu još jednom provjeriti stanje na računu i zamjeniti leke. Stanje računa 0, a leke ne mijenjaju ni u jednoj banci iako je Ulcinj mala Albanija. Sve je dvojezično, većinu restorana i dućana drže Albanci. Na putu do banke smo ustopale Albanca iz Skadra. Odvezao nas je do centra i objasnio gdje stopati prema sjeveru. U banci su nas uputili u restoran u kojem možemo zamjeniti novac. Pare mijenjamo kod vlasnika na stolu do šanka dok posjetitelji bezbrižno ručaju.

Kupile smo gablec i svratile na plac po domaću škiju. Dečki sa susjednog štanda pozvali su nas bliže i nudili nam domaću albansku travu za 15 eura punu kesu. Prodavali su ribu, a očito i ganđu. Duhan hoćemo, ganđu nećemo. Idemo stopati. Došle smo na autobusnu stanicu i stopale po najvećem zvizdanu njegujući naš gasterbajtersko-bauštelski izgled.

S nama je stopao Kosovar koji je cijelo vrijeme pljuvao po svima koji nam nisu stali. Rekao je da su gori od đukele i slao ih u rodno mjesto. Zapjevao nam je i hrvatsku himnu. Čekao je prijevoz do Bara. Malo se ljutio kada je Iva zapjevala crnogorsku himnu koju je večer prije uvježbala s Draškom. Po Kosovara je stigao frend – gospodin oko 70 godina. Mercedes oldtajmer, New York tablice. Čim smo ušle deda nam je dao hladnu Fantu. On je Kosovar koji je cijeli život proveo u Americi. Ostavili su nas u luci u Baru. Otišle smo provjeriti postoji li trajektna linija do Dubrovnika, jer u našem atlasu iz 72′ postoji. Danas više ne, samo relacija Bar-Italija. Krenule smo na stop i sjele pod prvo drvo jer nam se više nije dalo ništa. Stopale smo sjedećki.

Stao nam je auto mehaničar iz Petrovca koji je cijelim putem svima trubio. Veli da poznaje svakoga jer dolaze kod njega popravljati aute. Naravno, pitao nas je i za dečke. Otkantale smo ga. Ostavio nas je u Petrovcu preko puta otoka Sv. Stefana. Tamo smo sjele na stanicu i ručale. Zapele smo. Nitko ne staje a vani je 300 stupnjeva. Primječujemo velik broj daruvarskih tablica. Ne možemo više pa idemo u hotel preko puta na kavu. Tu smo se zajebavale da nam ikona koju smo dobile od Gine, a štiti putnike i vozače, zapravo donosi nesreću. Postale smo kao oni! Odlučile smo je se riješiti. Dok smo pile kavu dogovarale smo sa Štefom dolazak u Zvekovicu, uvjerene da ćemo danas prijeći cijelu Crnu Goru. Nastavljamo stopati. Otkud toliko ljudi iz Daruvara u Crnoj Gori?!

Nakon 100 godina stopanja staje nam Kosovar iz Dubrovnika. Ne možemo vjerovati da smo ustopale direktan prijevoz. Gospodin je ugodan, priča o teškom životu u Dubrovniku i na Kosovu. Sve je bilo ok, uživali smo u Kotorskom zaljevu iz trajekta, pričali o svemu i svačemu. Rekao nam je da imamo sreće što smo ustopale njega i idemo direktno u Hrvatsku jer većina ljudi zapne u Herceg Novom gdje ne postoji nikakav autobus, samo taksi, a ljudi ne staju autostoperima. Ulazimo u Herceg-Novi i frajer se unervozio. Kaže da ipak ide u Igalo (odmah iza Herceg-Novog) i da trebamo izaći. Ne kužimo šta mu je, osim da laže i da nas ostavlja tik prije ulaska u Hrvatsku. Šupak.

Nije lagao kada je rekao da nam nitko neće stati. Stopale smo nekoliko sati, sve dok nije pao mrak. U džepu imamo 15ak eura. Ne želimo ostati u ovoj ćuki pa idemo potražiti taksi. Prvi taksist traži 45 eura za 30 km. Previše. Idemo do pumpe gdje nam dečko dečko koji tamo radi zove nekog lika koji vozi “na crno”. Nagovorile smo ga da nas odveze tih jebenih 30 km za 30 eura. 30 eura je bilo kod Štefa u Zvekovici. Odmah dolazi mali crni Crnogorac i idemo prema Hrvatskoj. Pljuska na kraju. Skoro cijeli Balkan prestopamo i jebenih 30 km prije ulaska u Hrvatsku moramo taksijem. Propao nam je cijeli dan na stopanje. Dečko koji nas je vozio je ful simpa. Pričao nam je o svom super pametnom sinu, o problemima na hrvatskoj granici..  Iva je bila ili je barem zvučala zainteresirano, a ja sam samo htjela stići u Zvekovicu i bolilo me dupe za njegove priče bez obzira na simpatičnost.

20 minuta od ulaska u auto stižemo u Zvekovicu. 20 faking minuta!!! Ispred restorana Tomislav čekao nas je Štef sa novcima. Platio je taksi i odveo nas u svoj apartman udaljen 50 metara od restorana. Spasio nas je. Dočekao nas je sa klopom i cugom. Večer smo provele uz vino i ugodno druženje. Zaspale smo kao klade sretne jer smo na sigurnom i sutra ne trebamo nigdje osim na plažu.