Permakulturna konvergencija je tradicionalan naziv za okupljanje zajednice permakulturista s nekog područja, radi prezentacije radova kandidata za diplome permakulturih dizajnera, međusobne razmijene informacije i znanja kao i povezivanja i upoznavanja zbog budućeg zajedničkog djelovanja. Za one koji se aktivno bave primjenom permakulturne etike i načela u svojem životu i radu to je događaj koji se ne propušta. Ne tako daleke 1996. u Hrvatskoj je bilo nekoliko ljudi koji su započeli permakulturu, a danas ova zajednica broji oko 350 službenih članova. Prva hrvatska konvergencija održana je u rujnu 2010. na Recikliranom imanju u Vukomeriću. U Motovunu je 2005. održana i međunarodna permakulturna konvergencija – IPC7.

Sedamdesetak hrvatskih pemakulturista okupilo se prošle subote na svojoj drugoj konvergenciji u prostorijama Osnovne škole Matije Gupca na Knežiji gdje predaje prof. Ratko Johan, član kruga za organizaciju konvergencije. Ratko svakodnevno provodi „revoluciju zamaskiranu u vrtlarstvo“ na svojem imanju u jednom selu blizu Jaske gdje živi, ali i kao voditelj slobodnih aktivnosti u spomenutoj osnovnoj školi gdje sa skupinom djece uređuje mali školski vrt prema načelima permakulture.

Bill Mollison u svojoj knjizi Uvod upermakulturu (1991) ističe da je zajedno s Davidom Holmgrenom 1974. počeo razvijati „osnove uravnoteženog poljoprivrednog sustava koji se temelji na zajedništvu drveća, grmlja, niskog raslinja (povrća i korova), gljiva i korijenskog sustava, a za koji sam izabrao riječ permakultura… …Ta riječ nije samo skraćenica od permanentne agrikulture, već i od permanentne kulture jer kulture ne mogu dugo preživljavati bez uravnotežene poljoprivredne osnove i etike pri korištenju zemlje“. Srž permakulture čini permakulturni dizajn! Dizajn se shvaća kao skladna kombinacija komponenti i njihov pravilan odnos. Komponente su biljke, životinje, zgrade, infrastruktura (voda, ceste, postrojenja), a njihovim pravilnim odnosom štedi se energija, čuva okoliš i postiže održivost života i življenja. Dakle, permakulturni dizajn operira s dimenzijama društva, prirode, etke i tehnologije.

Već na samom početku konvergencije dvije prezentacije otvorile su, po mojem sudu dva centralna pitanja permakulture u Hrvatskoj koja bi mogla biti područja mogućih razdora unutar pokreta. Radi se o prezentacijama Maria Marića Permakultura sa zubima i Ivana Gregovova Kamo idemo s permakulturom. Nakon ovih prezentacija otvorila se i kratka rasprava koju je dosta uspješno moderirao Nenad Maljković (socijalni poduzetnik, prevoditelj i permakulturni dizajner s posebnim interesom za podržavanje razvoja održivih zajednica i organizacija).

O čemu se radi? Mario Marić propitivao je kako “cjelovitost permakulture, ali i načina života općenito, jedino može proizaći iz osjećanja Zemlje kao živog bića, kao planetarne životinje majke, te naše intimne povezanosti i interaktivne komunikacije s njom”. Prema mojem mišljenju, ovim je izlaganjem permakulturni pokret ili ideju, kako je već nazivamo, opasno približio novim religijskim pokretima i to onima, ovdje ću sad sociološki cendrati, koji prema Royu Wallisu spadaju u „pokrete koji prihvaćaju svijet“ (i još bih dodao, s natruhama apokaliptizma koji su povezanih s milenarističkim pokretima). Ovaj oblik „duhovnosti“ Paul Heelas naziva i „seminarskom duhovnošću“, a u koju spadaju i new age pokreti. Mario negira povezanost ovih „duhovnih tendencija“ unutar permakulture s New age pokretima. Ipak, za svaki slučaj, ovdje ću citirati A. Gidensa: „Sociolog Paul Heels tvrdi da je new age prije svega posvećen spiritualizaciji samog sebe, odnosno vjeri da je jastvo sveto. New age skupine potiču sljedbenike da ponovo otkriju svoju unutarnju duhovnost, da odbace onečišćeni način života stečen socijalizacijom i ponovno počnu autentičnije živjeti“.

Ivan Gregov je u svom izlaganju „provocirao s tvrdnjom da usprkos velikom rastu aktivnosti u permakulturi i dalje nemamo viziju smjera i razvoja, niti jasan odgovor na pitanje želimo li daljnji rasti“. Ivan se protivi snaženju „duhovne“ strane pokreta, usredotočujući se u prvom redu na ideju permakulturnog dizajna kao oblika održivog življenja, tu na zemlji, a centralno pitanje koje je postavio glasi: novac da ili ne? Ivan razmišlja: „može li se pokret dalje širiti bez novca i novac je pokvaren“. Pritom, dodaje: „novac je pokvaren, ali i uzbudljiv“! Iako je ovo vrlo kompleksna tema, rekao bih da sa novcem u rukama nekog Froda Bagginsa ne bi trebalo biti problema!

Očito je da će se oko ovih tema voditi još puno rasprava. Smatram da bi bilo bolje da se te rasprave vode u okviru krugova jer, bez obzira na stručnost i vještinu moderatora, pri plenarnim sesijama nužno nastaje kakofonija i ne mogu se kvalitetno razbistriti stavovi, mada se čini da se zajednica polako polarizira na „nebo“ i „zemlju“. Hoće li na kraju dio zemljana zavladati scenom u ime „neba“? Mislim da treba imati povjerenja u članove pokreta.

Konvergencija je dalje išla svojim tokom… Jedan od ciljeva konvergencije bila je formiranje krugova (odbora, kako ja to shvaćam) za osnivanje budućeg instituta za permakulturu. U sklopu konvergencije održane su i obrane diplomskih radova i dva izlaganja gosta iz Danske Tonya Andersena: Međunarodno umrežavanje permakulturista i  Klimatske promjene: problem i rješenje. Prikazan je i dokumentarni film Tomislava Jelinčića Pun kufer.

O svemu više na stranicama:   http://www.permakultura.hr

Damir