Više igrom slučaja nego pomnim planiranjem, i ja sam se našao na koncertu Kawasaki 3P-a u Vintage Industrial Baru. Simpatično novo mjesto za svirke, ali nipošto jedini “rokenrol klub” u Zagrebu kako su to naveli na “Ravno do dna” stranici, jer Pištin Hard Place, Route 66, a vjerojatno i još poneko mjesto zadovoljavaju sve uvjete za tu titulu, iako je meni i rock klub Time u Španskom bio sasvim dobar i zadovoljavajuć po pitanju rock’n’rolla. Koliko je taj VI Bar trajati, vidjet ćemo za godinu dana. Ne želim biti zloguki prorok, ali svjedočio sam već manjku interesa za klupske programe, ali i neprilagođenosti klubova da prošire repertoar i privuku ostalu potencijalnu publiku, pa sukladno tome, i njihovim zatvaranjima. Krene li ovakvim tempom – Urban, Kawasaki 3P, Vještice, Zvijezde – VI Bar će ubrzo ispucati adute, jer je tkz. etablirana “rockerska” scena u domovini poprilično jednolična i bez konstantnog dotoka svježe krvi, pa se bojim da će u VI Baru prije zasvirati nekakvo govno tipa Corto, zbog pripadnosti staroj gardi i stažu, nego recimo Seven That Spells ili Šank (čija bi publika, naučena na skromnije prostore, pak mogla izbjegavati mjesta poput VI Bara). Mjesto dobro izgleda, i ako zanemarimo očita nesnalaženja konobara u gužvama, čini se kao funkcionalan klub, iako ima taj štih zagrebačke rock snobovštine koju je nemoguće izbjeći, ipak ga vodi Tomas Krkač, ako sam dobro skužio. Ni muzika koja se puštala nakon koncerta nije dala naslutiti da se tu doista radi o ozbiljnim zaljubljenicima u rokenrol, s obzirom da su se na playlisti našli tek provjereni radio-friendly rock hitovi unazad deset i više godina.

Kawasaki 3P bi se komotno mogao nazvati i Sancho Panza domaće rock scene, jer je dobar dio njihovih članova očito prešao s konja na magarca. Viduka, Borščak i Pavlica su nekada svirali u boljim i značajnijim bendovima, pa ti nekako bude žao da su na kraju završili u zagrebačkom dumb punku za odrasle. Očekuješ da bi mogli napraviti i nešto više, a ne da im takav drlog od benda bude matična grupa. Kawasaki 3P znaju svirati, što nakon toliko godina postojanja nije čudo, a uboli su dosad i nekoliko hitova, ali zapravo nisu bogzna kako dobar bend, pa čak ni kao eventualni uzori mlađim snagama zagrebačke škole dumb punka, jer su se Ciroza Jetre i Fraktura Mozga napajali sa nešto beskompromisnijih izvora, iako se uvijek mogu osvrnuti na K3P ako žele vidjeti kako bi mogli izgledati za desetak godina. Bendovska aktivnost se tek tu i tamo povremeno probudi, pa je tako ove godine umjesto novog albuma izašlo tek vinilno reizdanje “Idu Bugari” s bonus pjesmom “Patliđan”, inače iznimno bljutavim i bezličnim coverom “Belle Ciao”. Nefer odnos prema publici, s obzirom da sam još prije 3 godine kupio originalni cd, no možda nije toliko do benda, izuzev njihove nepoduzetnosti, koliko do samog izdavača. A što se publike tiče, ona se na koncertu u VI Baru sastojala uglavnom od trideset-i-više godišnjaka, dobrim dijelom prijatelja i suvremenika benda, najčešće uparenih sa ženama ili dugogodišnjim curama (kao i obrnutih kombinacija), svi oni preživjeli sa “Fiju briju” i “Zagreb gori” festova, koji više ne prate pretjerano domaću rokenrol scenu, pa su im Kawasaki 3P taman po mjeri, što zbog članova bivših koncertnih favorita, što kao zadnji bend kojeg su još pratili prije nego što su našli posao u telekomunikacijskim kompanijama i javnom sektoru, oženili se/udali i dobili djecu. Moguće da mlađe ekipe nije bilo jer su brucoši i sofomorci otišli u provinciju na božićne blagdane, ali ispodtridesetgodišnjaka se moglo nabrojati na prste dvije ruke. S druge strane, većinu publike bi bilo teško zamisliti u blatnjavom dvorištu Medike, pa se VI Bar možda i uspije profilirati za određeni dio publike, prestarih za prava rokenrol okupljališta i fešte, ali sa željom da tu i tamo odu na poneki koncert, kao i u dobra stara vremena.

Sve dobre i loše strane Kawasaki 3P-a su uočljive i uživo. Bend dobro svira i taj party štih im dobro sjeda, imaju zahvalnu i nezahtjevnu publiku kojoj leži taj alternativni AOR kojeg bend piči (manje po zvuku, više po dobnoj strukturi publike), imaju sjajnog i uvjerljivog drugog frontmena Demirela, a nađe se tu i tih 5-6 hitova i još nekoliko poluhitoidnih pokušaja koje je bend dosad isporučio. Gledano s one druge strane, bend i dalje ima glupave tekstove kojima ni najluđe bravure na gigu ne mogu pomoći jer su u pitanju fore sa ograničenim rokom trajanja duhovitosti, previše je tu loših covera i mažnjavanja jugoslavenskog rokenrol naslijeđa u Vidukinoj gitari (što bi neki vjerojatno svrstali i pod dobre strane), Tomfa je u usporedbi s Demirelom spora kornjača kog valjda jedino streetwise reputacija i bendovski staž spašavaju od toga da ne izleti iz benda, a ni svirka od dva sata nije za bend koji je već u prvoj polovici koncerta imao dosadnih trenutaka, kao da sam na istom tulumu kojeg sam već posjetio nekoliko puta. Na kraju se hitovi potroše, pa za bis ostanu “Anđelko” i “Sjedila sam za mašinom”, da još jednom podcrtaju zahodski humor i nejake dosege ovog benda. Nema veze, ekipe iz kvarta i starih suboraca će uvijek biti za napuniti klub, a zalomi li se nešto više od toga, neka zahvale sretnoj konstelaciji zviježđa na nebu. Iako, s toliko propuštenih prilika dosad, iluzorno bi bilo očekivati da će ih znati prepoznati.

Hugin

http://www.last.fm/user/Handzar/journal