TAGHIA – selo na rubu vremena

In May 2012, sixteen climbers from various parts of Croatia went to High Atlas area in Morocco to explore climbing potentials of cliffs around village Taghia. During their stay, they repeated some of easy and hard routes that already have reputation of classics in world climbing. More important, they learned a lot about food, people and culture in this isolated part of the Earth.

U nastavku je video uradak Sunčice Hraščanec s ovog penjačkog putovanja.

 

 

Posve rutinsko slijetanje u marakešku zračnu luku donijelo je više nelagode za Vedranu i mene nego neugodna vožnja do milanskog aerodroma i sjedenje u malenim neudobnim sjedalima naše low-cost companije zajedno. Naime, iako smo bili u grupi sa još osam penjača iz Istre i Rijeke, mi smo bili jedini koji nisu imali sređen smještaj, a niti ni prijevoz do Taghie, mjestašca u Centralnom Atlasu svega 150 km udaljenog od Marrakecha i glavnog cilja našeg putovanja. Zbog mojih poslovnih obveza, morali smo u posljednji trenutak odgoditi dolazak na tjedan dana, nakon čega nam naš organizator Muhamed nije odgovorio niti na jedan e-mail, ma kako bio vješto pregooglan na francuski.

Naši strahovi su se brzo pokazali neopravdanima – vižljasti Berber koji je dočekao Riječane je sve obustavio na pola sata jer je morao dočekati još dvoje grimpeurs iz Hrvatske i odvesti ih do Taghie. Na našu sreću, to dvoje smo bili upravo mi. Polako smo potrpani u kombi i još polakše krenuli put Zaouiata, gradića od kojeg ćemo imati još desetak kilometara hoda do Taghie, do prije deset godina potpuno nepoznate destinacije, a danas jednog od najpoznatijih penjačkih odredišta na svijetu. Po putu smo obavili šoping za hranu i vodu u «Metrou», te pojeli svoju prvu marokansku hranu u muhama bogatom restorančiću na pola puta do Zaouiata. Nakon pogleda na primamljive delicije, nestala je bojazan od trbušnih problema i brzo su se gotovo svi odlučili riskirati dugotrajne boravke na toaletu za još koji zalogaj bogato začinjene hrane. Kako smo odmicali od Marrakecha, tako je priroda postajala sve ljepša, a gradovi sve ružniji i siromašniji, s poluizgrađenim kućama i nevjerojatnom količinom prljavštine na prašnjavim dvorištima. Šutljivi Berber koji nas je vodio se svaki čas okretao, smijao i potiho pričao sa svojom ženom i s onima oko sebe, dok su iz radija treštali zvuci arapske muzike.

U Azizalu smo upoznali Muhameda i on se pokazao kao sve ono što nismo očekivali. Umjesto ozbiljnog sredovječnog poslovnog čovjeka, pred nama je stajao mladić loših zubiju i široka osmijeha, kojemu je svaka rečenica sadržavala «My Friend», a kožna torbica sa spisima poprilično odudarala od majice s velikim natpisom «Italia» koju je nosio sve dane koje smo se vidjeli tamo. Cijeli aranžman od 10 dana koliko smo u Taghiji boravili Vedrana i ja nas je koštao tek nešto preko 200 eura, a uključivao je prijevoz do Taghije, smještaj i hranu tamo, te organizirani put nazad i smještaj u hotelu na marakeškoj tržnici. Naravno, za ovu se cijenu moralo iscjenkati, kao i za svaku drugu stvar do koje smo željeli doći. Elvin je bio još sposobniji u cjenkanju, pa su Riječani za dvadesetak eura manje proveli u Taghiji nekoliko dana duže. Nakon još jednog ručka u njegovoj kući, čekalo nas je još nekoliko sati mučne i naporne vožnje po brdskim «cestama» do Zaouita, gdje smo večerali u kući Muhamedova oca, koji nije krio koliko je ponosan na uspjeh svoga ambicioznog sina. Ujutro smo s muletierima i preteško natovarenim mulama propješačili 14 kilometara koliko dijeli Taghiu od prve ceste.

Ono što je ovo malo mjestašce, čijih se 400 stanovnika niti ne zapaža među više od 30 milijuna stanovnika Maroka, učinilo posebnim u očima svakog penjača je amfiteatar prekrasnih vapnenačkih stijena crvene boje, s izrazito strmim licima visokim do 700 metara. Potencijal su otkrili španjolski penjači prije dvadesetak godina, a nakon toga su ovaj kraj pohodile legende svjetskog penjanja da bi ovdje ostavile svoj trag u obliku novog smjera ili popele neke od smjerova koji su brzo stjecali legendarni status. Sada tamo postoji više od dvije stotine smjerova, od kojih je svega nekoliko petica, te cijeli niz smjerova iznad ocjene 6c ili VIII u savršenom crvenom vapnencu.

Ono što se ipak doživi prije udivljenja uslijed pogleda na Toujdad i Oujdad, kako se zovu najpoznatije planine s pripadajućim im više stotina metara dugačkim stjenovitim vertikalama, je gomila zelenila, nešto što nakon puta kroz spaljene stepe ovdje nikako nismo očekivali. Sve po tom lijepom trekingu do Taghie je zeleno i crveno, a bogata žitna polja ne mogu ostaviti nikoga ravnodušnim. Posebno su nevjerojatni sustavi navodnjavanja koji iz malene rječice koja krivuda kroz kanjon do Taghie osiguravaju dovoljno vode za sva ta polja. Povremeni susret s muletierom koji bi klimnuo, djevojkama koje peru odjeću na kamenju oko rijeke ili djecom koja bi nas pratila uz povike «bonbo» i «dirham, dirham» nas je uvodio u onaj trenutak kad smo ugledali moćni Oujdad i malenu Taghiu koja zauzima nekoliko obronaka negostoljubive crvene zemlje iznad zelenih polja oko rječice. Prvi detaljniji pogled otkrio je seoce na nekih 2000 m nadmorske visine, razbacanih kućica smeđe boje, ravnih krovova i prašnjavih dvorišta. U selu se ističe jedna velika zgrada, škola sagrađena od zapadnjačkih donacija, te sveukupno tri gite-a, Hasanov, Saidov i Muhamedov, s kojih se vijore šarene penjačke krpice i na čijim balkonima sjedi gomila ljudi i, naizgled, gubi vrijeme.

U našem gite-u nas je dočekala domaćica Aisha s osmijehom i odmah nas ponudila čajem i ručkom, a ubrzo smo uvidjeli da ćemo gite dijeliti ne samo s našim prijateljima iz Zagreba i Varaždina, koji su stigli tjedan dana ranije, nego i s još desetak penjača iz cijelog svijeta. «Trebati će vam repelent protiv buha» bile su neke od rečenica s kojima su nas hrabrili Sanja i Ranko, koji su se taj dan odmarali i pratili napredak Sunke i Čorka u detaljnoj 7c  dužini legendarne Fantazije, u čijih su se 700 metara visine penjači doimali tek kao dvije nepomične točkice. U nekoj od stijena su bili i Inga i Luka, pa kad se svi zbroje, može se slobodno zaključiti da je ovaj gite s nas još desetoro novopridošlih, postao prava mala hrvatska kolonija. Smještaj je bio kao iz noćne more, mala vlažna prostorija zemljanog poda osvijetljena sijalicom snage kojih 4 W, a u kojoj su nas buhe izjedale neprekidno. Uz nas šestero, Davora, Sašu, Elvina, Sovu, Veksicu i mene bilo je jedva mjesta da ostavimo stvari. Ipak, naša sobica je bila nešto bolja nego ona koju je imalo preostalo četvero Riječana, Vedran, Tatjana, Čofko i Laura, a čiji je miris otkrivao da su koze iz nje izbačene par dana prije našeg dolaska. Ništa od toga nije bilo bitno kada smo krenuli istraživati okolinu i došli do prekrasnih izvora koji izbijaju iz crvene stijene, a Elvin i Davor krenuli put svojeg prvog smjera. Iako je vegetacija gotovo mediteranska,  pogled na ljubičasto tlo ispod crvenih stijena govorio nam je da smo u nekom nama posve nepoznatom krajoliku.

Ljudi u gite-u su bili izrazito, izrazito ljubazni. Nije postojao zahtjev koji oni ne bi pokušali ispuniti. Sunka nam je rekla da su prilikom njihovog dolaska još uvijek gradili kupaonicu, koja je zaista to poslijepodne bila i dovršena. Mi smo se brzo udomaćili u gite-u i začas smo ušli u ritam: za doručak ono što iznese Aisha ili njen pomoćnik Hasan, začinjeno svježe pečenim lepinjama i slatkim kipućim čajem od mente; pa prema odabranom smjeru; cijeli dan guštanje kroz vertikale i odabrane smjerove u zaista savršenom vapnencu, pa silazak do gite-a, razgovori o smjerovima i zezanje s prijateljima do večere. Za večeru je dobra hrana i prekrasno voće, ali za europsko nepce uvijek nedostaje barem malo soli. Kroz dan se popije barem 3-4 čaja koji neopisivo prijaju unatoč temperaturama od tridesetak stupnjeva. Pa opet planovi za idući dan i rani spavanac. Za mene je ovo bilo istovremeno otkrivenje i pokora jer nisam mjesecima bio u dugačkom smjeru, niti trenirao, a vertikale oko Taghie, koliko god bile prekrasne, nisu opraštale lijenim mišićima. Većina smjerova je osigurana ekspanzivcima i sigurna za penjanje, ali izrazito vertikalna i ustrajna iz dužine u dužinu. Svi smo bili podijeljeni u penjačke naveze i birali si smjerove, dijelili znanja i opremu i neizmjerno uživali u penjačkim danima ili izležavanju na obalama rječice koja prolazi kroz mjesto. U gite-u se moglo čuti niz jezika, od arapskog i berberskog do progutanih vokala austrijskog. Naročito je popularan bio varaždingliš, kojim je Čorko saznavao podatke o smjerovima od francuskih penjača koji su tu već stoprvi put, pa francuski koji smo svi počeli natucati, barem osnovne riječi za hranu i čaj.

Dani su bili izrazito ugodni, Taghia nije vruća u svibnju kada smo mi bili tamo, ali su tamošnji ljudi i na tih 30tak stupnjeva celzijusa obučeni u odijela, jakne i džempere. U Taghiji živi svega nešto preko 400 ljudi uglavnom berberske populacije. Selo je van svake komunikacijske zone, nema signala za mobitel, a sat na zidu naše kućice nam je govorio da se u Taghiji ne povinuju zimsko-ljetnom računanju vremena, te je uredno išao sat vremena iza službenog marakeškog vremena. Jedini oblik komunikacije s vanjskim svijetom su muletieri i satelitski telefon koji se nalazi u Saidovom giteu.

Berberi su narod bogate povijesti, a sebe zovu Amazigh, što u prijevodu znači «slobodni ljudi». Nekad su nastanjivali cijeli sjever Afrike, a danas ih najviše živi u Maroku i Alžiru. U Maroku oni i Arapi čine 99% od populacije koja broji nekih 32 milijuna ljudi, a berberski jezik stoji rame uz rame s arapskim i francuskim koje gotovo svi koriste. Berberi koje smo mi upoznali su sitni ljudi tamne kože, vižljasti, okretni i snažni. Uglavnom su čučali okupljeni u male grupice koje bi pušile duhan ili hašiš, a žene su, kose pokrivene maramom, bile te koje su obavljale većinu poslova oko kuće. Djeca bi trčala na igralištu ispred škole igrajući nogomet s plastičnom bocom, a djevojke hodale u grupama i međusobno se smijuljile. Kako su se Berberi kroz povijest bavili uzgojem stoke, krijumčarenjem i trgovinom, tako su u ovom negostoljubivom krajoliku napravili «berberske puteve». Berberski putevi su arhitektonska čuda, gdje su originalni graditelji pomoću drveća i kamenja složili stepenice i prolaze uz same planinske vertikale, tako da su i neki penjači imali problema s prelascima preko tih mostova. U jednom danu odmora smo susreli dvojicu Berbera koji su spuštali dva trupca kilometrima niz rijeku, te nam je jedan objasnio na španjolskom da su to trupci za trijem ispred njegove kuće. Iako su bili sitni, s lakoćom su vukli taj teški teret, a kada smo se pokušavali popeti tamo gdje su oni sišli u gumenim natikačama, imali smo dosta poteškoća. Inače se jedan pomoćnik u našem gite-u hvalio kako je popeo bos i solo, uz pomoć jedne zamke oko pojasa, La reve d’Aicha,smjer od 200tinjak metara dužine, težine 6a+. Ja sam bio u početku skeptičan na te priče, ali kad sam vidio djecu kako kao koze penju do 15-tak metara smjerove u natikačama, te  u tim istim šlapicama dolaze za nama niz kanjone gdje bismo se mi navezivali, i moja je skepsa ustupila mjesto iskrenom udivljenju. U selu su postavili također zadivljujući sustav navodnjavanja, a dio rijeke su čak i skrenuli u improviziranu elektranu s kojom se nekoliko kuća snabdijevalo električnom strujom. U školu dolaze djeca iz cijele okolice, i tamo stječu znanja o pismu i jeziku, što nije mala stvar u zemlji u kojoj je gotovo 40% ljudi nepismeno.

Vrijeme koje smo tamo boravili je bilo prekratko da bismo vidjeli sve što smo željeli i već smo nakon 6 dana Vedrana, Luka i ja morali krenuti put Marrakecha. Prespavali smo u hotelčiću uz samu vrevu Jemaa el-Fnaa, glavne gradske tržnice. Tamo smo sreli Ranka, izašli kupiti neke sitnice, piti sok od naranča i promatrati nevjerojatno šarenilo prodavača, kupaca i zabavljača koji se miješaju na ovom živopisnom trgu. Ujutro smo otišli na aerodrom i put Milana, te Hrvatske. Po putu se pružilo dosta vremena i za razmišljanje. Izgleda da nije postojanje izvora i rječica koje teku niz selo ono što i danas najviše utječe na život u Taghiji. Sve je jasnije da su upravo stijene koje ih okružuju uzrok najvećih promjena koje je Taghia doživjela u svojoj povijesti. Sada već u selo godišnje dolazi više stranaca nego što je žitelja, a i sama škola je izgrađena donacijama iz Europe. Selo sada ima dva boutiques, gdje se može kupiti voda, slastice, bezalkoholna pića i telefonske kartice za Saidov telefon. U selo bi kroz ovu godinu trebala stići i električna struja iz državne mreže, a putovi prema Centralnom Atlasu se užurbano probijaju velikim strojevima. Sve se ove promjene vide i na mladim ljudima, koji nose šarene majice i traperice, a s čijih mobitela se čuju tonovi nekih nama nepoznatih marokanskih uspješnica. Očigledno je da promjene stižu galopom, pa se pitam kako će Taghia izgledati kada ću slijedeći put otići tamo i da li će izgubiti ovaj svoj šarm sela izgubljenog u vremenu i nevjerojatnom prostranstvu Atlasa.

Krunoslav Užarević

Neki tehnički detalji:

Vrijeme trajanja (razna razdoblja ovisno o sudionicima, svibanj 2012.)

Let Milano – Marrakech , do Taghie organiziran put kombijima i mulama

Troškovi po osobi – ispod 3000 kn zajedno s putovanjem.

Voda, hrana itd. – večera i doručak osigurani u cijeni, vode ima na izvorima (20 min hoda)

Neki ljepši smjerovi popeti:

 

Oujdad    – Baraka (7b, 680m) – razni navezi

– Los Ratones coloraos 7a+/6c+, (400m) – Elvin i Davor

– Danse Avec Les Mules (VIII-, 400m) – Čorko i Sunka

Taoujdad – Au nom de la reforme (6c) – razni navezi

– Les Rivieres Pourpres (7b+, 500 m, 8 dužina težih od 7a) – Čorko i Inga

Paroi des Sources – Zebda (7b+, 260m) – Čorko i Inga oslobodili

– Belle et Berbere 6b+ 330m – razni navezi

– Classe Montage Epinal 6c+, 200m – razni navezi

Timrazine canyon – L’allumeur du rêve berbère – 320m 6b+ – razni navezi

– Canyon Apache – 320 m 6c – razni navezi

Tagouimmt N’Tsouiannt – Fantazija (7c, 600m (7 dužina težih od 7a)) – Čorko i Sunka

Leave a Reply