Oda Jupolki by Rale Ljakse

  Vrijeme čini svoje. Predmeti kojima nismo poklanjali previše pažnje postali su nam važan dio svakodnevnice. Nekoć su to bile lopte, lego kockice, joystick, mali šarafciger za štelanje glave na komodorcu, skejt, walkman, Dr. Marten’s čizme… a danas posebno mjesto u srcu rezervirano je za gumene čizme, tačke, sekiru, panj, motorku i naravno… Jupolku.   […]

Nema zatišja na zapadnom, a bogami ni na istočnome frontu

  Izvještaj sa bojišta Stožerni general: Johan Lokacija: Zapadni front, Kozlikovo   Vrt polako napreduje unatoč višestrukim napadima puževa i kupusnih stijenica. Ove godine isprobavamo nekoliko novih sorti, a bogami i taktika uzgoja. Postavljanju ove gredice prethodile su rovovske bitke u vidu dovlačenja starih hrastovih greda u vrt, ali isplatilo se! Suživot graška, kresa, salate, […]

Proljeće će a u meni nemir

  Šta je bilooooooooooooooOOOOOOO?!?!?!?! Ne, nisam umro. Doduše beskrajna (ili se samo meni čini da je bila beskrajna) zima me je malo umrtvila. Nije da se nije niš’ radilo i da sam se izležavao po čitave dane, nego mi se, eto, nije dalo piskarati. Luka Nižetić i ja, tužni radi smrti Chaveza, ali ushitreni radi […]

Gudovac blues

  Nedjelja ujutro, iPhone kreće tulit. Velik dan je ispred mene, neću doma trulit.   Hopa cupa klada već je u kaminu, a cucak je pregladnio znam, pogle’ mu slinu!   Za doručak klasika špek, kobasa, sir. Vel’ka čaša mlijeka Il’ ti ga klistir.   Palim auto, pogled mi na retrovizor pada. Koga ja to […]

Jakna. Peugeot. Lopata.

  Velebit, snijeg, penjanje, pogled na more…idila. U mislima sam miljama daleko od svog toplog i zametenog doma. Vrijeme je savršeno, guštam i pogled mi pada na moju dobru, staru, žutu jaknu. Kupio sam je dosta davno, na zimovanju u Francuskoj, prije no što je recesija stigla u naše krajeve. Gledam je i mislim si: […]

Recycling ili upcycling? Iliti Najdraži božićni poklon

  Poprilično me izbaci iz takta kad ljudi oko mene odbace postojeće hrvatske riječi i ubace te, mahom engleske izraze, ali ovaj put sam zaista pred zidom jer stvarno ne znam kako adekvatno prevesti upcycling, a da ne zvuči poput zrakomlata, slikokaza i sličnih pokušaja nasilnog prevođenja. Iako u osnovi sliči recikliranju (proces preobrazbe odbačenog […]

Kako se gradsko “dete” priviklo na život na selu

  Prošlo je skoro pola godine od preseljenja u naš mali raj i još uvijek me ljudi stalno pitaju: ”I? Kak je to?” Svjestan činjenice da mnogi razmišljaju o odlasku na selo i da ih muče pitanja poput: ”Jezuš, a kaj ak to nije za mene?”, ”Kak bu to zgledalo kad se preselim iza sedam […]

 

Grunt, 1. prosinca 2012.

Dvoje ljudi.

Jedan pas.

Podstanarski stan (u užem centru metropole).

 

Dvoje ljudi.

Dva pesa.

Dvije mace.

Drvena kuća u zaseoku (dovoljno dalekom da nije predgrađe, a dovoljno blizu za svakodnevno „komjutanje“)

A što se dogodilo u međuvremenu?

Ukratko, nekako smo shvatili da smo se zasitili većine toga što grad čini gradom i počeli razmišljati kako bi to bilo da našu kućicu u koju smo dotad odlazili uglavnom ljeti, te tu i tamo kojim slobodnim vikendom, pretvorimo u dom.

Iako smo željeli više, uz poslove i poprilično aktivan način života uspjevali smo relativno nemarno obrađivati desetak kvadrata povrtnjaka, bez gotovo ikakva predznanja kako se to radi. Znam da nismo otkrili ameriku i da ovo što pišem nije nimalo jedinstveno iskustvo, ali čovječe – koji je to paradajz bio!!! Sljedeće sezone respektabilna brojka kvadrata povrtnjaka popela se na broj naših iznajmljenih gradskih kvadrata, a s brojem zasađenih kultura povećavala se i naša spremnost da dane provedene na penjanju, u čitanju, aktivnom sudjelovanju u prosvjedima za bolji život našega grada ili na koncertu  s ekipom, zamijenimo dolaskom na naš grunt, čak i tijekom tjedna. Nekom uvrnutom logikom, a možda i s tihom porukom novootkrivenim poljoprivrednicima, Majka Priroda nam je odnijela gotovo sve paradajze te godine već s prvom kišom. Poslije su nam rekli da se to zove plamenjača, mamicu joj!

Pojeli smo što se dalo pojesti, podijelili što se dalo podijeliti, zazimili što se dalo zazimiti. Potom smo se bacili na čitanje literature, upoznali se s raznoraznim principima uzgoja vlastite hrane te polako počeli shvaćati da to nikako nije sve i da je povrtlarenje samo dio jedne velike cjeline koja nam se sve više nametala kao životni stil.  Nekako u tom svemu pronašli smo vremena i novaca čak i za osnovni 72-satni tečaj permakulture koji nam je donio i puno odgovora na dotadašnja pitanja, ali i nova pitanja.

I eto ga na, voila! Nazovite to sudbinom, slučajnošću, slijedom događaja koji su vodili jedan drugom, ali od ovoga ljeta mi živimo tridesetak kilometara od Zagreba, u našem malom drvenom raju, okruženi nevjerojatnim mirom i tišinom, ljepotom izmjena boja i slika van kuće, čarobnim drvenim gorostasima u neposrednoj blizini kuće, srnama koje pretrčavaju iz šume u livadu…

Sa svim svojim ukrasima, ožiljcima i arhitektonskim rješenjima, drvena stogodišnjakinja bila je trajan podsjetnik vremena (i Ratkovih obiteljskih uspomena) koje je prošlo, ali je i vapila za njegom i obnovom. Poslušali smo je, ušli u nimalo lak svijet financiranja i kreditiranja, ali sad imamo osjećaj da je sposobna pružiti još triput toliko nama i svima koji će nakon nas živjeti u njoj. Kao bonus, nama je sjela činjenica da si, uz našu ljubimicu JahJah možemo „priuštiti“ udomljavanje još jednog pesa pa smo odjurili do Noine arke po Atija, a nekako su tu odlučile živjeti i dvije, sada punopravne članice naše ljudsko – životinjske zajednice, mace Oli i Srećka. U budućnosti, sve više nam se čini da će nam se pridružiti i jato koka, možda pokoja patka dolje na jezercu, i koza bi našla svoj kvadrat sreće, ali o tom svemu više – ako i kao što smo rekli, u budućnosti…

Danijela i Ratko