“Sjajno oproštajno” – Performans Marka Brecelja

Ove subote, 30. ožujka, u klubu Funk Marko Brecelj održao je performans “Sjajno oproštajno“.

Video zapis.

 

Marko Brecelj slovenski je kantautor, donedavni voditelj kultnog kluba MKSMC Koper, društveni aktivist i kako on voli reći meki terorist, široj publici poznatiji je kao bivši frontmen benda Buldožer. Prije nekoliko dana objavio je službeno priopćenje u kojem među ostalim navodi da će zbog teške bolesti s kojom se trenutačno bori ove subote najvjerojatnije izvesti svoj posljednji zagrebački performans, pa smo, naravno, otišli odat počast ovoj istinskoj legendi “underground“ scene prostora bivše Jugoslavije.  

Performans “Sjajno oproštajno” se sastojao od 4 dijela: 1. Uvodno jelo 2. Brojanje u jesen 3. Meki terorizam 4. Moje krave muzare.

U intimnoj atmosferi kluba Funk tijekom nešto više od dva sata performansa Marko Brecelj nas je upoznao sa svojom prošlošću vezanom uz Zagreb, dao nam je uvid u svoje trenutačno stanje i kako se bori protiv svoje bolesti, prikazao nam je isječke iz njegovih dokumentarnih filmova i akcija koje je izvodio u Kopru, Ljubljani, Mariboru i Zagrebu, izveo je jednu meko terorističku akciju, te nam je za kraj odsvirao nekoliko pjesama. Naravno, kao i inače u izvedbi cijele te priče pripomogla mu je njegova supruga Arijana. Kao što se moglo i očekivati od jednog čvrstog karaktera kao što je Marko Brecelj i ove večeri je bio oštar, usudio bi se reći zajeban, ali šaljiv, bio je i ostao beskompromisan, svakako jedinstvena pojava na prostoru bivše Jugoslavije, takve veličine ne rađaju se često. 

Službeno priopćenje Marka Brecelja:

“Izgleda, da dolazim 30. ožujka 2019 u Funk klub završiti 66 godina dugi lanac svojih susretanja sa Zagrebom, sa slučajno poštovanom publikom i prijateljima (prijateljicama?) kojih nema više nego jedna ruka prstiju. Naime; u sredini siječnja otkrili su mi rijetke krvne bolesti i započeo sam bitku koja je već na njenom početku izgubljena. Srečom uz mene je supruga Arijana, ostala mi je naklonost sina, prijatelja i prijateljica, poštujučih, živim u kuči koja nije pod hipotekom. Proljeće je.

Po pričanju blagopokojnih roditelja Ivana i Branke u zagrebačkom ZOO prvi put sam vidio lava i skužio , da je mačka davne godine 1952 odmah poslije neodlučne nogometne utakmice između Jugoslavije i SSSR 4:4. Zagreb smo obično samo mimoišli u zelenom fići na putovanjima prema rodnom Sarajevu u ranim šestdesetima. Tada sam već dobro znao, ko su Ivo Robić i Vice Vukov. Po radiu u Mariboru smo pratili festivale u Opatiji i glasali za pesmu »Mirno tjeku rijeke« (možda »Mirno teku reke«).

U medijskom centru Zagreb mladi novinar Dražen Vrdoljak Buldožerima je sredinom sedamdesetih otvarao puteve u prostor Jugoslavije, a meni je kao kantautoru namjestio uz odsudnu zaslugu Arsena Dedića nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Kasnije smo se i zbog njegove omiljene skupine Plava trava zaborava sasvim razišli ali mi je bilo drago što nije zastranio u nacionalizam poput našeg zajedničkog prijatelja Darka Glavana. 
Prije mog napuštanja Buldožera 1979 Zagreb nam je dao filmski uspeh a kasnije Ivanu Volariću i meni u duu Zlatni zubi jedini stadionski nastup.

U marginu tonućoj bivšoj rok zvijezdi Zagreb mi je osamdesetih bio još uvijek najveća uporištna točka . Sa performerom i muzičarom Zoranom Carom iz Koprivnice čak sam nastupao u Dvorani Lisinski. Zlatko Burić me je pozvao sudjelovati u kratkoj ali značajnoj eksploziji kreativnosti Sudentskog kulturnog centra (1987?) Još u prvim danima rata raspada u klubu Istrana nastupao sam i tada sreo po zadnji put Satana Panonskog.

Naisrnuće Boljeg sutra za izabrane stvorio je iz mene i Arijane koparske organizatore. Tada sam nekoliko mjeseci lajao protiv divnih promjena i protiv Tuđmana po radiu Samobor dok novinara i (ili) radia nisu upristojili. Iznajmljivali smo putem pošte kratke filmove iz Hrvatske kinoteke. Drugovanja sa CRO, ZG muzičarima, grupama u devedesetima u Kopru bila su česta. Možda si umišljam , da je koparski MKC do Daytona bio najznačajni hrvatski i zagrebački rok klub.

Nova hrvatska demokratska stvarnost koja je uništila i Feral Tribune duboko mi je otuđila Zagreb u kojemu je ustaštvo aljkavo odnosno prividno suzbijano a fašistični politički »modus« upio se u takozvane ljevičarske partije. Zato u svoj film »Brojanje u jesen« (2015) Zagreba nisam izabrao, da bude jedno od urbanih sjedišta filma.

Ali nikada do danas se nisam prestajao kao umjetnik grebsti za rijetke nastupe bilogdje pa ni u Zagrebu. Zato sam i bez okljevanja prihvatio ovu vjerovatno zadnju Funk cluba ponudu koju vjerovatno mogu obistiniti. Poštujem zagrebačke kazalištne predstave Miroslava Krleže, pročitao sam nedavni intervju Viktora Ivančiča u Startu, navijao sam za hrvatske fudbalere na svjetskom prvenstvu iako mi to posljednje zapravo ne bi trebalo. Pozdrav dobronamjernima, smrt postfašizmu!”

Marko Brecelj

Bez obzira na to što smo večeras čuli da je bitka s njegovom bolešću na samom početku izgubljena nadamo se suprotnom i želimo što lakši i brži oporavak, SFSN.

Joža

Leave a Reply