4. Superuho i 11. DORF u Primoštenu

U ponedjeljak, 7. kolovoza, pakiramo stvari i s otoka Krka bla bla car prijevozom krećemo putem Primoštena na četvrti po redu Superuho festival i jedanaesti po redu DORF festival (Festival dokumentarnog rock filma) koji se prvi puta ove godine održao u sklopu Superuha. Na magistrali se u pojedinim krajevima stvaraju gužve i tek oko 19 sati stižemo u Vodice gdje nas autom treba skupiti ostatak naše ekipe, a pošto su oni zapeli na Zlarinu, u Primošten, na prostor Marine Lučice gdje se drugu godinu za redom održava Superuho festival stižemo tek oko pola jedanaest na završnu pjesmu benda Shellac. Propustili smo lokalnog primoštenskog kantautora Gracina, beogradsku rock’n’roll, punk, blues atrakciju Straight Mickey And The Boyz i meni osobno najbitniji bend ove večeri, a to je Steve Albinijev Shellac.

Video zapis s prve večeri festivala.

Nakon oplakivanja propuštenog, uz gemišt se ponovo dobivamo i odlazimo na manju pozornicu gdje nas u život pomalo vraća Matthew Stephen Ward poznatiji kao M. Ward. Ovaj osebujni američki kantautor koji je poznat po suradnjama s imenima poput Cat Power, My Morning Jacket i Norah Jones, na ovom je festivalu bio praćen od strane riječkog sastava My Buddy Moose. Od njih smo ove večeri dobili oko četrdeset i pet minuta indie folk americane.

Oko pola dvanaest glavnu festivalsku pozornicu zauzima bend Liars. Ovaj bend sam imao priliku gledati već u dva navrata, prvi put u KSET-u prije dvanaest godina kada su me stvarno oduševili i drugi put u &TD-u gdje su bili li-la, u međuvremenu su postali svjetska atrakcija, a hrvatsku su zadnji put posjetili na Terraneo festivalu. Pošto nisam vidio Shellac, mogu samo reći da su meni osobno oni bili highlight ove večeri. Ovaj njujorški trojac itekako zna što radi i to radi vrlo dobro, uspjeli su u tome da na plesnom podiju spoje ljubitelje no wavea, new wavea, elektronike, indie rocka, noisea i punka. Od njih smo dobili oko sat vremena divljeg plesnog ritma što je publika nagradila gromoglasnim ovacijama i pozivom na bis kojeg smo na kraju dobili u više navrata. Prilično dobar i energičan nastup.

Oko pola jedan na manju pozornicu izlazi Blanck Mass. Iza imena Blanck Mass stoji britanski muzičar i producent elektronske glazbe Benjamin John Power, poznat i kao član grupe Fuck Buttons koju su posjetitelji Superuha mogli vidjeti prošle godine. Njegova plesna, ambijentalna noise elektronika rasplesala je sve prisutne i ovim nastupom završen je koncertni dio prve večeri festivala. Jedan dio publike uputio se na DORF-ov dio festivala i otišao pogledat dokumentarce o kultnom noise bendu Sedativ Ex Apoteka „Kako smo ušli u Europu – Slučaj SexA“ redateljice Ines Pletikose i o Žarku Jovanovskom i njegovom bendu Electric Žare „Neuspješan skroz“ redateljice Liljane Šišmanović, dok je drugi dio publike ostao kod manje pozornice na slušaonici od strane DJ-a Per Le Clera.

Drugi dan uglavnom provodimo kod naše prijateljice Maje, čiju je kuću zaposjelo nas desetak, pa smo bili „prisiljeni“ skvotirati njenu terasu za vrijeme festivala. Red kupanja, red izležavanja, kokteli, škampi (čitaj gemišt i salata od tune) i lazy afternoon spika, vrućina nikako da popusti, pa tek oko 21 sat pomalo krećemo prema festu. Naravno da smo opet propustili neke od izvođača, a ovoga puta su to bili synth pop glazbenik Marko Vuković poznatiji kao Svemirko i zagrebačka kantautorica Sara Renar.

Video zapis s druge večeri festivala.

Ispred glavne pozornice dolazimo za vrijeme nastupa Conora Obersta. Ovaj američki kantautor najpoznatiji je kao gitarist, pjevač i skladatelj benda Bright Eyes. Pošto je Conor Oberst večeras bio vidno raspoložen, njegove su inače tužnjikave i emotivne stvari dobile sasvim drugu dimenziju. Violina, klavir, harmonika, bubanj, bas i gitara, samo su dio instrumenata koji su korišteni za vrijeme nastupa Conora Obersta kojega je pri stvaranju neofolk, country, blugrass, cajuni, indie rock’n’ roll zvuka ispratio peteročlani bend.

Nakon Conora Obersta selimo na manju pozornicu gdje nas dočekuje bend Frankie Cosmos. Mislio sam da će me dočekati još jedan kantautor, ali ipak nije, ovaj četveročlani bend čine dvije djevojke koje uz pjevanje sviraju gitaru i klavijaturu i dva dečka koji sviraju bas i bubanj, brije se na lo-fi indie pop. Ovaj prilično mladolik bend odsvirao je skoro sat vremenski set i svojim šarmom i donekle sramežljivim pristupom osvojio je mnoge prisutne, a očito im se smiješi i dobra karijera, jer su nedavno potpisali za Sub Pop etiketu.

Nakon kraće pauze uslijedio je po mnogima highlight ove večeri, a to je Frank Turner & The Sleeping Souls. Ovaj britanski muzičar je u više navrata posjetio hrvatsku, svirao je u Velikoj na posljednjem Dirty Old Festivalu i na Terraneo festivalu, tako da mu nije novost svirati u našim krajevima. Dapače, u potpunosti se pripremio za ovaj nastup, u pauzama između pjesama u više navrata se obraćao publici na pigeon hrvatskom, a čak je i jednu pjesmu otpjevao na hrvatskom. Publika je naravno euforično prihvatila nastup Franka Turnera i njegovog pratećeg benda The Sleeping Souls, a na njegovo zadovoljstvo kao gost mu je uletio i jedan od njegovih idola, Billy Bragg s kojim je otpjevao Braggovu pjesmu „A New England“. Osobno nisam neki ludi fan glazbe koju stvara ovaj bend, folk punk rock, ali im moram priznat da su svoj set izveli na zavidnoj razini i uspjeli su u tome da s publikom stupe u prilično prisan odnos, a ista je to itekako znala cijeniti, pa je atmosfera tijekom čitavog nastupa bila prilično užarena. Siguran sam da će mnogi reći da je ovaj nastup bio najbolji na ovom festivalu.

I za kraj koncertnog dijela druge večeri festivala ostala je Jessy Lanza. Ova kanadska glazbenica i producentica svoj je prvi album napisala i snimila sa svojim partnerom Jeremyjem Grenspanom iz Junior Boysa, već s idućim albumom osvojila je brojne nagrade i popela se na vrh raznih top lista, a na posljednjem albumu koji je došla promovirati u Primošten ostvarila je suradnju s Caribou-om. Večeras je uz svoje synth pop pjesme prožete r’n’b i soul pjevanjem prilično rasplesala ekipu na maloj festivalskoj pozornici i nakon pedesetak minuta svirke dobila prilično glasne ovacije, pa se naravno odlučila i na jedan bis.

Večer smo završili na DORF-ovoj pozornici gdje su se ove večeri vrtjeli dokumentarni filmovi „Brojanje u jesen“ Marka Brecelja na kojoj je prisustvovao i sam Brecelj, „La Piova“ Ines Pletikose, a mi smo uletjeli tek za vrijeme eksperimentalne projekcije filma „Slučaj GNJDD“ Josipa Pina Ivančića o bendu Gustaph y njegovi dobri duhovi. Ništa slično još nismo gledali, naime, puštale su se video snimke i slideshow fotke, a sam autor je kroz razne glasovne efekte uživo na mikrofonu vodio naraciju puštajući glazbu benda u pozadini. Uglavnom, nisam siguran da li da ovaj eksperiment nazovem suludim ili genijalnim, al svakako nesvakidašnjim i zanimljivim, tanka je linija između genijalnosti i luđaštva. I da ne zaboravim napomenut da je DORF počeo dva dana prije Superuha i bio je svojevrsni warmup za Superuho. Prije našeg dolaska, u subotu i nedjelju, bili su prikazivani dokumentarni filmovi „Borderland Soundtrack“, „The Man From Mo’Wax“, „Buldožer – Pljuni istini u oči“ i „Sad and Beautiful World Of Sparklehorse“, svirali su bendovi Repetitor, Diskodelija, Šahtofonija rumorista i Ippio Payo i bila je otvorena izložba radova Mire Župe, koji je za ovu priliku izradio nagrade za životno djelo Dubravku Matakoviću i Indošu, te za najDORF film.

I tako nam je došao i zadnji dan 4. Superuho festivala. Sve su se teže preživljavale ove vrućine, neispavanost i pretjerano uživanje u blagodatima domaćih napitaka. Sve je to uzelo danak, ali smo se ipak za razliku od prva dva dana festivala na vrijeme uputili prema festivalu i uspjeli uhvatit i prvi bend večeri, a to su bili Trobecove krušne peći. Oko pola osam ova peteročlana zagrebačka post punk petorka zaposjeda glavnu pozornicu. Uz njihov avangardni new wave zvuk pomalo se počinje okupljati festivalska ekipa, sunce pomalo zalazi, a đavo je i dalje vruć, vjetar je u kosi, ispijaju se prva pića i okupljeno društvance lagano počinje s plesom.

Video zapis s treće večeri festivala.

Ubrzo nakon Trobeca na manju pozornicu izlazi bend The Membranes. Uz Buzzcocks-e i Billy Bragga najstariji izvođači večeri, nastali su davne 1977., ali su slučajem okolnosti s vremenom pali u zaborav, ali naravno ne i kod glazbenih kužera, pa ih je tako Steve Albini, čovjek koji im je producirao treći album, pozvao zajedno s bendom My Bloody Valentine na All Tomorrows Parties festival, za potrebe kojeg su se nakon 20 godina okupili. Tada su odlučili nastaviti karijeru, pa smo ih već jednom prilikom mogli vidjeti u Zagrebu s bendom Gang Of Four. Ove večeri su se predstavili u najboljem mogućem svjetlu, energična i nabrijana svirka i vrlo dobar odnos s publikom, post punk at it’s best.

Na glavnoj pozornici uslijedio je Billy Bragg. Ovaj cijenjeni britanski kantautor odrastao je uz glazbu Woodya Guthriea, Boba Dylana i Simona & Garfunkela, a kada je čuo bend The Clash odlučio se da u folk zvuk ubaci i punk prizvuk. Uz pregršt protestnih folk pjesama na ovom premijernom hrvatskom nastupu predstavio se kao pravi showman, pa je tako između pjesama osim angažiranih govora konstantno zbijao šale i pomalo se sprdao na svoj račun i na račun Franka Turnera u stilu „čovjek vam je čak pjevao na hrvatskom dan prije, a ja znam samo dvije riječi na hrvatskom, a to su Slaven i Bilić“ i spomenuo ih je u više navrata između pjesama. Najčešće je one man army naoružan gitarom i glasom, a ove večeri ga je na nekoliko pjesama popratio još jedan muzičar.

Došao je red i na punk rock dio festivala. Na malu pozornicu oko pola jedanaest izlazi zagrebački bend Mašinko. Ova šestorka je uz svoj himnični punk rock zvuk fino raspjevala i pomalo razgibala pankerski dio publike i pripremila ih za legendarni bend Buzzcocks.

U pola dvanaest glavnu pozornicu zauzimaju Buzzcocks. Ovaj manchesterski punk bend nastao davne 1977. smo već jednom prilikom mogli vidjeti u zagrebačkoj Močvari, ali od tada je prošlo već više od deset godina, pa je ovo bila jedinstvena prilika da ponovo vidimo ove stare njuške. Dok sam se približio pozornicu već su dobrano svirali „Fast Cars“ jednu od dražih mi njihovih pjesama, publika već pomalo počinje plesuckat, ne bi li uz pjesme poput „What Do I Get“, i „Orgasm Addict“ došlo do vrenja, lete pive, pojedinci se penju na ogradu, pjeva se uzduž i poprijeko, a i poga se prilično pristojno, skroz zadovoljavajuće s obzirom da ovo ipak nije bio punk festival. Sve u svemu, Buzzcocksi su glavnu pozornicu zatvorili sa stilom svirajući na bisu među ostalim i „Ever Fallen In Love“ nakon kojeg se gitarist Steve Diggle spustio među publiku, izgrlio se s najvjernijim fanovima, podijelio im trzalice i pozdravio se sa svima prisutnima.

Za ljubitelje elektronske glazbe za sam kraj festivala na maloj pozornici ostao je James Lavelle. Na otvorenju ovogodišnjeg 11. DORF-a prikazan je dokumentarni film „The Man From Mo’Wax“ o James Lavelle-u, čovjeku koji stoji iza Mo’Wax etikete i uz DJ Shadowa čini okosnicu U.N.K.L.E.-a, a uz njegov set zatvoren je koncertni dio festivala. Mi smo se preselili na DORF-ov stage i odgledali smo drugu polovinu „Roaring Abyssa“, dokumentarnog filma o etiopskoj glazbenoj sceni i polagano se uputili kućama u krpe. Pri izlasku smo vidjeli da na maloj pozornici nastupa još jedan DJ, al više nismo imali ni volje ni energije da provjerimo o kome se radi.

Iz pročitanog u programskoj knjižici doznali smo lijepu vijest, a taj je da će se festival održati u Primoštenu još barem četiri godine i siguran sam da se vidimo još koji put. Pozdrav i sad adio i ‘ko zna kad, a mi znamo gdje.

Joža

http://www.superuho.com/
https://www.facebook.com/Superuho.festival

https://www.facebook.com/conoroberst/

https://www.facebook.com/buzzcocksofficial/

https://www.facebook.com/frankturnermusic

https://www.facebook.com/billybraggofficial/

https://www.facebook.com/LiarsOfficial/

https://www.facebook.com/mwardmusic/

https://www.facebook.com/JamesLavelleOfficial/

https://www.facebook.com/jessylanzaaa/

https://www.facebook.com/BlanckMass/

https://www.facebook.com/theMembranes/