Kad je na dan inauguracije novoizabranog američkog predsjednika Trumpa snimljen video na kojemu se vidi trenutak kada je, za vrijeme davanja intervjua, predvodnik sve glasnijeg alt-right pokreta u SAD-u Richard Spencer udaren s leđa šakom u glavu od strane nekog ljutitog, pretpostavljam, anarhiste, taj se video proširio internetima brzinom šumskog požara. Za one koji ne znaju o čemu je riječ, evo gifa tog trenutka:
Ovu su snimku putem Twittera i svojih Facebook zidova diljem svijeta širili prije svega protivnici Trumpove politike – liberali, ljevičari, anarhisti i ostali na tom dijelu političkog spektra – među kojima i mnogi moji osobni prijatelji i poznanici. Ne razmišljajući previše o tome, učas sam ga i ja okačio na svoj zid, jer, budimo iskreni, dobra šaka u glavu nekom desničarskom klaunu je odličan način za skupiti lajkove i zbiti redove u krugu svojih političkih istomišljenika kojima smo se opasali od stvarnosti unutar sigurnih zona vlastitih Facebook profila. Zavaljeni pred ekranima svi smo se dobro nasmijali tom sucker-punchu, perverzno se naslađujući činom podle agresije na čovjeka, koji je, istina, zadrti rasist, bijeli suprematist i općenito govno od čovjeka, zaboravljajući pri tom da se u stvarnome svijetu nitko od nas nikad ne bi drznuo napraviti tako nešto, ne zato što smo svi bezmude kukavice koje se skrivaju iza svojih tipkovnica, već prije svega zato što fizičko nasilje jednostavno nije odgovor. Ta mi je misao bila u glavi već sekundu nakon što sam zalijepio video na svoj profil, a potvrdu takvom načinu razmišljanja sam nalazio iz dana u dan čitajući razne komentatore (ljevičarskog predznaka, naravno) u pretežno angloameričkim web-tiskovinama, ali i u razgovoru s prijateljima koji su se, gle čuda, redom složili sa mnom. Nasiljem se ne postiže ništa osim još nasilja, stara je i hiljadu puta dokazana sintagma. Etiketirati čovjeka nacistom, iako on to očito nije niti može biti, koliko god su njegova stajališta radikalno desna, reakcionarna i, iz naše perspektive, zatucana i nehumana, opasno je i dovodi do poniranja dijalektičkom spiralom do samog dna gdje argumenti i riječi gube bitku sa šakama i batinama. Čin fizičkog napada na ljigavca kakav je mladi gospodin Spencer, u trenutku dok on u javnosti iskorištava svoje ustavom zagarantirano pravo slobodnog iznošenja mišljenja nije ništa drugo doli čin kukavičkog napada na demokraciju i kontraproduktivna pljuska u lice svima onima koji svoje stavove iznose argumentirano i dosljedno svojim političkim uvjerenjima, kakva god ona bila.
Sad, u sjeni ovog incidenta i mnogo bliže doma dogodio se još jedan koji me, u svojoj srži, odmah podsjetio na gore opisani, ali i na dosta poznati incident s jednog koncerta Dropkick Murphysa otprije koje četiri godine. Da pojasnim – u jednom se zagrebačkom klubu prije nešto više od tjedan dana održao koncert nekoliko lokalnih pank bendova na kojemu je neki ćelavi majmun u pripitom stanju nekoliko puta podignuo desnicu mjereći žito starim fašističkim pozdravom. Lika su prisutni navodno upozorili da to ne radi, no iako se nalazio u klubu punom pankera-anarhista, dakle kapunjeri zle ekstremno-ljevičarske bande koja se povampiri i na najsitniju mirodiju fašizma, dečku nije pala dlaka s ćelave glave. Nitko se, štoviše, nije našao pozvan niti opaliti mu jednu od onih odgojnih zidarskih zaušnica kakve su nam majke i očevi znali lijepiti dok smo bili djeca i za puno beznačajnije stvari! Malo tko bi i saznao za ovu (ne)veselu eskapadu dotičnog mladog likura da ne živimo u svijetu pametnih telefona s HD kamerama, ali kako danas čak i najprljaviji panker svoj omiljeni bend snima barem ajfon četvorkom taj se kratkokosi i kratkomozgni saluter ubrzo našao, kao i Richard Spencer prije njega, polijepljen po raznim Facebook zidovima. Ne na takvoj globalnoj razini kao g. Spencer, ali dovoljnoj da se ispod screenshota njega u akciji heilanja na jednom zagrebačkom antifa profilu povede dosta žustra rasprava o tome što se u tom trenutku trebalo poduzeti. Ne želim sad tu ulaziti u analizu rasprave, proguglajte – naći ćete, ali dovoljno je reći da, iako je bilo glasova sklonijih nasilju nad dotičnim, većina se složila da je lika jednostavno trebalo isfurati van na hlađenje. Za provokatore poput ovog zaduženi su redari kluba, dakle vodstvo kluba, no oni su očito u ovom slučaju zakazali, a iz njihovih se nemuštih izjava jasno vidi da ne kuže problem. Jebiga, lik je mušterija, a ”klub nije politička ustanova” pa ”Čovjek je digao ruku u zrak… nismo ga shvatili ozbiljno”.
Ozbiljno je shvaćen, i preozbiljno možda, jedan drugi provokator na gigu Murphysa 2013. godine u klubu Terminal 5 u New Yorku. Tad je basista i jedan od osnivača Murphysa Ken Casey basom opizdio u glavu i izbacio iz dvorane nekog lika sa sličnim trzajnim poremećajem desnice kakav mori i našeg dr. Strangelovea. I opet je, naravno, cijeli incident snimljen, okačen na YouTube za ceo svet da vidi, i opet se povela žustra rasprava jeli taj napad bio priličan, opravdan i slično. Što god mislili, takvih debila ima među nama, u stvarnom svijetu gdje nismo okruženi ljubavlju i toplim zagrljajima prijatelja s Fejsa i na njih ćemo s vremena na vrijeme naletiti, bilo u nekom klubu na koncertu ili negdje vani. Kako ćemo se prema njima ponašati odlučujemo svatko za sebe. Kako rekoh, osobno vjerujem da nasiljem ne postižemo ništa, već argumentima i otvorenošću za raspravu izvan svojih safe-spaceova. Zajebancija na račun takvih neandertalaca i šega je također dobrodošlo oružje. Oružje i batine nisu. Koliko god se slagao s Kenovom reakcijom na heilanje na vlastitom koncertu, mislim da je stvar trebao ipak riješiti s par sočnih, pomno odabranih psovki i ostalo prepustiti redarima.
U zagrebačkoj Tvornici potrebe za takvim Kenovim ba(s)tinjanjem nije bilo, dok su redari intervenirali jedino kad je netko zapalio bengalku usred izvedbe ”You’ll Never Walk Alone” (bizarno, primijetio sam da su redari nosili baterijske svjetiljke u rukama, valjda im je trebalo svjetla za pronaći zapaljenu bengalku, štajaznam). Ovu staru melodiju iz mjuzikla Rodgersa & Hammersteina, najpoznatiju kao himnu engleskog nogometnog kluba Liverpool, Murphysi su preradili u svom stilu na posljednjem albumu ”11 Short Stories of Pain and Glory”, jedom od, osobno mi slabijih njihovih albuma. Albumska verzija ”YNWA” je prilično čudna, nekako prespora i kao da nikako ne može doseći vrhunac (zaboga, pa i Pipsi su ovu stvar bolje otpjevali), no uživo je uspjela u svom naumu – napraviti delirij među onima sklonijim navijanju u publici, a onda po inerciji i svima ostalima, što se dogodilo i u Tvornici.
Video zapis s koncerta.
Od samog početka svirke nije manjkalo delirija u dupkom punom, rasprodanom klubu. Uobičajeno zborno deranje glasnica i pogo ispred bine nisu iznenadili nikoga vičnog nastupima Dropkick Murphysa, a ponajmanje, čini mi se, organizatore koji su ovim gigom, kako se ono veli, išli na ziher. Malo me iznenadilo da se svirka nije održala u još većem prostoru, pogotovo kad znamo da je prijašnji zagrebački nastup Murphysa trebao biti održan na stadionu Šalata (zbog lošeg je vremena preseljen u malu dvoranu Doma sportova), što znači da se ovaj koncert može smatrati svojevrsnim korakom u nazad, iz ekonomskog kuta gledanja pogotovo. Zagreb ima većih dvorana od Tvornice (Dom sportova za početak), a sudeći po mahnitoj potražnji karte viška na Facebooku čini mi se da se izborom Tvornice kao mjesta održavanja giga ponajprije išlo na ruku vodstvu Tvornice koje je lijepo zaradilo na pićima (pola litre točene Žuje je 18 kuna!). Nadam se da će dio tog financijskog kolača pravedno podijeliti sa (pretpostavljam) studentima i studenticama na šankovima koji su dušu ostavili na prljavom podu Tvornice točeći rijeke piva, kao što su, još jednom i očekivano dečki iz Bostona – a pri tom mislim ne samo na Dropkick Murphyse već i na stare i pomalo zahrđale, no i dalje oštre kuke Slapshot – ostavili svoja srca na pozornici.
Slapshot su prošli gotovo cijelim repertoarom 30-ak godina duge karijere (tijekom koje su prvi put posjetili Hrvatsku davne 1994. godine zajedno sa sada velikim bendom Ignite), a za sam kraj nastupa frontmen Jack ‘Choke’ Kelly ostavio je najpoznatije stvari ”Chip on My Shoulder” i ”Step on It”. Prava poslastica za ljubitelje tvrđe linije bostonskog hard corea.
Dropkick Murphys su nas iskreno pitali želimo li krvi, glasno smo zavikali da želimo i dali su nam straight from the heart until the job is done! Krvariti za svoja uvjerenja, braću, ekipu odlično zvuči u pjesmama, no u stvarnom životu pobjede se odnose na druge načine. Znaju to dobro Ken i ekipa, zato vitlaju gitarama i gajdama a ne bokserima. Neka nam budu primjer!
Nenad Lukač
photo & video by Joža
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.