Ove je godine Primošten bio domaćin trećeg izdanja SuperUho Festivala. Na tri dana, u periodu od 1.-3. kolovoza, u prostoru nekadašnjeg nudističkog hotela Marina Lučica, smjestila su se dva stagea, kamp i zaljubljenici u muziku.
Za one koji ne znaju, SuperUho je ljetno izdanje Žednog uha, festivala koji se već 17 godina za redom održava u Zagrebu u organizaciji Mate Škugora, lika koji nas godinama uveseljava organizacijom bendova sa klupske scene.
Video zapis djelića atmosfere.
Od ponedjeljka do srijede od 20:00 sati do 01:00 sat ujutro zabavljali su nas bendovi, a nakon njih mogao se pogledati po jedan od dokumentaraca sa Super DORF-a. Najviše znatiželjnika, u to neobično vrijeme za gledanje filma, bilo je na filmu Salad Days: A Decade of Punk in Washington, gdje ga je u tišini gledalo nekoliko desetina posjetitelja. Najuporniji zabavu su mogli nastaviti u obližnjem klubu Aurora, u kojem je bio organiziran after.
Festival je otvorio domaći bend Side Project koji inače nastupa kao duo sastavljen od pjevača/klavijaturista/gitarista Luke i pjevačice Anje, ali za ovu priliku pridružili su im se kolege te su nastupili kao bend. Startali su u osam sati pa je publika lagano nadolazila tijekom koncerta, ali su na kraju ipak uspjeli u tome da popune prostor maloga stage-a.
Ove je večeri najviše ljudi došlo zbog benda Peter Hook and The Light. Osnivač Joy Divisiona i New Ordera bazirao se uglavnom na opusu Joy Divisiona, a i zvučao je kao prije tridesetak godina što se dosta svidjelo starijoj generaciji posjetitelja, no ni mlađi posjetitelji nisu ostali ravnodušni. Bilo je to doista nešto za sve generacije.
Lightning Bolt, eksperimentalni noise-rock duo svojom energičnom drum-and-bass bukom uz žestoki pogo, stvaraju pravu punk atmosferu, povrh nekih tehničkih problema koje su imali.
Večer je završio Njujorčanin Saul Williams koji je svojim zanimljivim miksom poezije i hip-hopa zainteresirao i one koji za njega nisu nikada prije čuli.
Drugi se dan festivala okupio najmanji broj publike od sva tri dana što me iznenadilo s obzirom da je headliner večeri bio Shobaleader One. Bend čiji je lider Tom Jenkinson aka Squarepusher, jedan od većih imena ne samo britanske, već i svjetske elektronske glazbe. Ne baš tako stari bend, ali sastavljen od vrsnih muzičara nastupio je sa svojim već prepoznatljiv scenskim nastupom – maskama prekrivenim rasvjetom koja mijenja svoj oblik i boju u odnosu na muziku. Njihova ekperimentalna elektro jazz svirka meni je bila očekivano odlična. Ove je večeri glavnu pozornicu otvorio bend Mudhoney i svojim proto grunge zvukom oduševio sve prisutne ljubitelje žestokog alternative rock zvuka. Njima su prethodili domaći bendovi Close Distance i Baden-Baden, od kojih niti jedan nije razočarao svoje obožavatelje.
Večer se završila s preklapanjem Franz Kafka Ensemblea iz Zagreba i slovenskog benda It’s Everyone Else. Iako je organizacija festivala odlično funkcionirala na način da se jedan bend priprema dok drugi nastupa na drugoj pozornici, ovoga puta se, iz nekog razloga, dogodila iznimka.
Iako je bend Franz Kafka Ensemble ukazivao na to da će zbog vrsnog limenog trojca, basa i bubnja imati odličan koncert, no pošto je meni osobno njihov zvuk presinkroniziran za free jazz, ipak sam se odlučila za energični mladi dvojac iz Slovenije, It’s Everyone Else. Smjenjivali su se na klavijaturi i mikrofonu u parteru glavne pozornice okruženi publikom i svojom žestinom su mi više odgovarali nakon Britanaca, a za Franza Kafku će biti još prilika.
Treću večer, uz prog rock zvuk, otvara „lokalni“ šibenski bend Magul te ta večer uglavnom prolazi u indie rock tonu, a jedini energičniji izvođač večeri bio je Damir Avdić koji je uz gitaru i tri mikrofona odradio odličan nastup u jednome dahu. Avdić se nije vratio na bis, što je malo razočaralo publiku, ali ne i poznavaoce rada ovog umjetnika s margine. Četrdeset i pet minuta kritičke poezije društva uz pratnju žestokih rok rifova! Prije njega nastupio je Mark Lanegan u pratnji gitarista. Uz njegov prepoznatljiv, duboki, hrapavi glas i gitarista koji je dao sve od sebe, nastup je odrađen korektno.
Zvijezda treće večeri bio je američki kantautor Devendra Banhart koji je okupio veliki broj obožavatelja i radoznalih očiju i ušiju, posebno ljubitelja ovoga žanra, koji su gledali i uživali u njegovom premijernom nastupu. Svatko ovdje može naći nešto za sebe, to su te čari festivala, pa su tako i neki prve večeri nastupom „Čipsa“ došli na svoje.
Treći dan festivala zatvara bend Žen. Atmosferičnu svirku, uz manje tehničke probleme, pratile su odlične video projekcije koje su stvorile vizualno-zvučnu cjelinu, već prepoznatljivi znak ovog četverca. Još jednom su nas podsjetile da je za potpuni doživljaj ovog indie rock benda potrebno gledati ih uživo, stoga nas je još i više rastužila vijest da je majstorici od projekcija – Tanji Minarik, ovo bio posljednji nastup prije stanke koju uzima radi privatnih obaveza.
SuperUho je šarmantni, atmosferični festival za manji broj posjetitelja, s ozbiljnom organizacijom koja stoji iza njega. Osim svojom neuobičajenom glazbenom ponudom za jadransku obalu u ovim ljetnim mjesecima, iznenađenje su također bili primjerice besplatan internet na festivalu i u kampu, šank sa craft pivom, kvalitetnim vinom i ukusnom hranom te dječji kutak za najmlađe. Bio je fora i WC autobus, ali i besplatni prijevoz s Motovun film festivala na SuperUho, za one koji su imali ulaznice za oba festivala.
Za mene je još najveće iznenađenje bilo planirati godišnji tako da se ne propusti zabava u Primoštenu jer takav festival na ovom prostoru nitko nije očekivao da će se održavati. Tako su i lokalni ljubitelji dobrog zvuka također bili iznenađeni; bubnjar benda Mind Zoo – Filip Barac je rekao kako svako malo ide do plaže da se uvjeri da je doista u Primoštenu.
Još da samo iduće godine Škugor ne zaboravi pozvati i No Means No!!!
Vana
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.