Madagaskar

 

Nekoliko smo mjeseci razmišljale kamo ćemo putovati. Provirile smo u svaki kutak zemaljske kugle, vrištale jedna na drugu, udale se i na kraju kupile povoljne avionske karte dva dana prije polaska za destinaciju koja je i Jeleni i meni oduvijek radila leptiriće u trbuhu – Madagaskar.

Na Madagaskar se iz Pariza do Antananariva (Tane) leti direktno Air France-om ili Air Madagascar-om. Mi smo letjele Air France-om nekih 10 sati.

Sletjele smo oko ponoći. Pri izlasku iz aviona zapljusnuo nas je topli tropski zrak. Svuda uokolo gomila taxista, pomoćnih radnika na aerodromu koji žicaju pare za koješta i povrh svega činjenica da nismo rezervirale nikakav hotel. Sjele smo na autobus gdje nas je vozač odmah prevario za masu para i krenule put centra u nadi da će se pojaviti neki hotel u kojem ćemo prespavati i preživjeti noć. Scene na cesti nisu bile nimalo utješne – gomile ljudi koji spavaju uz ful prometnu cestu i osim njih nikoga vani.

Nekih pola sata vozila sam se s grčem u želucu, slušajući komentare zabrinutih putnika i s mišlju da nemamo gdje spavati, a i činjenice da nikome ne pada na pamet da nam ponudi pomoć. Stigli smo i do zadnje postaje na kojoj su izašli posljednji putnici mini busa, dvojica starijih Francuza. Jelena je skužila natpis hotela u kojem su prije par godina odsjeli njeni kolege koji su bili u Tani-Chalet des Roses.

4 hotel spas

Mini bus nas ostavlja ispred, a iz hotela iskaču jedan stariji gospodin i ful mladi dečko, pomažu nam ufurati stvari, daju sobu koja nikako nema madagaskarsku cijenu (94 000 arijara što je nekih 200kn), ali nam u tom trenutnku nije bilo važno ništa osim da imamo krov nad glavom ma koliko on koštao ili gdje bio. Nismo imale pojma u kojem smo dijelu grada, ali smo imale krevet iznad kojeg je bio ogroman natpis Madagascar. Bog čuva budale.

Ah divote, došle smo na Madagaskar!

ANTANANARIVO/TANA

Kada smo se ujutro probudile i krenule u šetnju/mijenjanje novca skužile smo da smo smještene u samom centru Tane. Odmah smo pronašle banku. Na ulazu stoji vojska ili policija, svaki sa svojim kalašnjikovom.

5 tana

Na netu smo našle hrpu informacija da sa sobom trebamo nositi dolare, ali otkada je došla nova vlast to ne vrijedi, tako da nam je zamjena dolara u arijare bila prava muka. Poderanu novčanicu kao i one izdane prije 2000. godine nisu nikako htjeli uzeti. Sistem prebrojavanja i provjeravanja svake novčanice tjera u plač. Ali uspjele smo i imale smo svaka putnu torbu arijara, ali ne zato jer smo imale hrpu para nego zato što je njihova valuta u tisućama. Jedan dolar bilo je 2200 arijara. Ogromne papirnate novčanice. Sa sićom u pederuši spremne curke idu u pohod na Madagaskar.

2

Na ulicama Tane vlada potpuni kaos. Cijeli grad izgleda kao jedna velika tržnica. Rijeke ljudi su posvuda. Svi trguju svime – hrana, cuga, sunčane naočale, instrumenti, torbe, suveniri, vanilija, kokoši, patke, purice, voće, povrće. I naravno, kada vide bijele žene odmah vide novčanice s nogama i pokušavaju sva ta čuda prodati. Kada vas čovjek koji prodaje žičani instrument prati svirajući dva bloka uvjerite se u njihovu požrtvovanost radu. U nekom trenutku pokušaš ne uspostavljati eye kontakt, ne daj bože pitati koliko nešto košta jer si gotov. Ali ni to ne pali jer je ogromna količina ljudi koja prodaje na ulici i naravno da svaki od njih želi zaraditi koji arijar. Semafori ne postoje tako da je svaki prelazak preko ceste borba za goli život. Na većim raskrižjima policajci reguliraju promet.  Na svakom “ćošku” stoje taxisti koji nude najbolje usluge za najmanje para, taxiji su uglavnom modela Renault 4. Imale smo čast voziti se u nekolicini sa rupama u podu. S obzirom da je gorivo jako skupo taxisti gase motor kod spuštanja niz brdo. Cijenu prijevoza možete spuštati do nezamislivih cifri, jer oni naravno prvo lupe neku suludo visoku cijenu, ali jako brzo kužite njihove fore pa smo tako vožnju koja je na prvu bila 25 000 arijara u roku od 2 minute spustile na 10 000.

7 tana taxi

U gradu smo naišle na samo jedan market jer zapravo sve što vam treba možete naći na ulici za jako malo novca. Kasnije smo saznale da u Tani postoji stambenih objekata dovoljno za 800 000 stanovnika, a da je službeno popisano 2 milijuna ljudi, što znači da ih je vjerovatno još i više. I izgleda kao da su svi vani. Barem do 18h jer noć pada oko pola sedam navečer i tada svi nestaju. Radni dan traje od nekakvih 4 ujutro, a pakiranje počinje oko pola 5 popodne, jer je noću opasno šetati ulicama glavnog grada. Domaći se noću gradom kreću isključivo taxijem, nikako šetajući. Ograde stambenih zgrada ojačane su bodljikavim žicama. Tako smo se i mi tih par dana  uklonile s ceste kada je pao mrak. Iako vas mogu orobiti i usred bijela dana, kao što je grupica klinaca s demonskim sjajem u očima pokušala Jelici ukrasti pederušu. Čak su nam i rekli da su djeca koja žive na ulicama Tana ponekad i najopasnija, jer u njihovim glavama nema osjećaja za dobro i zlo već samo borba za preživljavanjem. Mnoštvo djece ovisi o tome hoće li im se taj dan posrećiti i hoće li im netko kupiti komad kruha jer nemaju što jesti. S obzirom da vlada veliko siromaštvo mnoge se mlade djevojke počinju baviti prostitucijom kako bi same se prehranile, usput ih većina zatrudni i rađa djecu koja ostaju gladna. Djeca rađaju djecu, a AIDS je isto tako još uvijek dosta veliki problem na Madagaskaru.

11 raskrsce gdje policija regulira

Antananarivo je glavni grad i centralni dio otoka. Nama se nije svidio jer je užasno stresno šetati ulicom kada ti svi žele izvući pare iz tvog džepa. Jednostavno je prevelik, a mi smo žudile za malom sredinom, prirodom i plažama. Iako su nas na nekoliko mjesta uvjeravali da je trenutno rainy season i da nije moguće doći do zapadne obale zbog lošeg stanja na cestama, nismo se htjele pomiriti s činjenicom da smo došle na Madagaskar i da nećemo vidjeti baobabe i umočiti dupence u more. I sva sreća da nismo jer nam je djevojka u info centru na koji smo naletjele potpuno slučajno dala masu informacija o svim dijelovima otoka i ohrabrila nas da se uputimo na zapadnu obalu na kojoj je, po nama, bilo sve što smo željele – aleja baobaba, nacionalni park s lemurima i ostalim živinama i prekrasne pješčane plaže. I sve to oko grada Morondava. Postojala je opcija stajanja u gradu Ansirabe u kojem se nalaze termalni izvori i vulkanska jezera, ali smo se ipak odlučile otići direktno u Morondavu.

14 djeca na plazi u morondavi

Do zapada se može doći taxi brusse-om (mini bus/kombi) ili avionom. Cijena karte taxi brusse-om je 35.000 ar ( 10ak eura), a avionom 150 eura. Mi smo bile za prvu opciju otpočetka. Dolazimo s taksijem na mjesto koje izgleda kao Hrelić, a na auto se vješa jedno 6 muškaraca i još nekolicina trči pokraj auta, najjači uspjeva uletiti u taxi. WTF. Jelica i ja ne kužimo koji vrag se događa. Izlazimo van, pokušavaju nam nositi ruksake, potpuni kaos. Svađaju se, svatko vuče na svoju stranu. U jednom trenu dolazi dečko koji priča piđn ingliš i skužimo da su sve ovo oko nas free lance preprodavači karta raznih prijevozničkih firmi. Kupile smo kartu, drugu kupujemo prije polaska, ne ostavljamo ruksake nego vučemo sa sobom jer smo propustile jutarnji bus za Morondavu.

12 morondava beach - kanal

10 je sati ujutro, sljedeći autobus polazi u 14h, mada se svaki sat vrijeme polaska pomiče za još barem pola sata. Upoznale smo malagasy time. Dečko Nancy koji nas je uputio na kupovinu karata ostao je cijeli dan sa nama, sva sreća jer je “autobusni kolodvor” izgledao kao Hrelić na entu. I mi smo bile totalno išokirane. Borbe pijevaca, svi nas gledaju  kao da smo izvanzemaljci, pokušavaju nam prodati radio, kozmetiku, jastuke, dječje zvečke i još hrpu suludih i bespotrebnih stvari. I ne samo jednom, nego isti ljudi dolaze nekoliko puta do nas ne bi li možda ipak uspjeli prodati felgu od auta prije nego krenemo. Barem je Nancy bio tu i radio nam drušvo i upoznavao sa situacijom na Madagaskaru. On je vozač jednog od taxi brusseva, došao je u Tanu radi posla i taj dan mu je bio slobodan dan, ali je morao paziti svoj bus. Kako svi s kojima smo se do sada susrele traže neke novce za bilo kakvu uslugu, kada smo njega pitale da li želi nešto zauzvrat, rekao je da mu je bilo zadovoljstvo provesti s nama dan i htio je samo popiti pivo koje smo svi skupa podjelili.

Jedna od zanimljivih stvari koje nam je rekao je ta da na Madagaskaru ima tri puta više muškaraca nego žena i da iz tog razloga muškarci sve više traže ljubav u istospolnim zajednicama. Mada je većini još uvijek to neka vrsta tabua. I još su se čudili kako imam tako malo godina, a tako sam velika i izgledam staro. Jer mlade madagaskarke su ful sitne i izgledaju jako mladoliko.

29 prema kirindiju

Cijeli dan prženja na jednom od najprljavijih mjesta na kojem sam bila, s najslađom kavom i najfinijim pivom koje sam probala. Apetita nisam imala uopće. Sva sreća da kada smo došle na Madagaskar izjavila da su im wc-i normalni (školjka,papir,voda) imala čast upoznati se sa onim kolodvorskim. Betonirana šupa, s kanalićem uz rub, bez ikakve rupe, sve što radiš ide direktno na betonirani pod i ti moliš boga da se ne odbija. Pregnjusno. Drugi wc je bio prihvatljiviji, jedino što na ulazu stoji teta koja te pita na koji odjel ideš. Odvojeni su PIPI i KAKA . Oba wc-a su se naplaćivala. Nakon ovog bliskog susreta sa “kolodvorskim” wc-om mogu sve.

40 wc

Polazak u 14h pretvorio se u polazak u 18h. Količina stvari na krovu našeg busa bila je veličine istoga. U busu 50 stupnjeva, sva mjesta popunjena, mjesta za noge nema pa čak ni za mene i Jelenu koje smo niske metar i pol. Konačno krećemo. I vozimo se mi tako sigurno 3 km kad nas zaustavi vojska. Na krovu je previše stvari. Vojska nas ne pušta, okrećemo se i vraćamo u smjeru kolodvora. WTF. Ali nakon 200-tinjak metara vozač busa se okreće i vraćamo se na mjesto di je blokada na cesti. Svi izlazimo. Vojska ne želi mito. Nitko nema nikakve reakcije. Svi mirno čekaju. Ne razumijemo što se događa ili će se dogoditi. I tako čekamo sat, dva, nakon čega nas vojska pušta i nastavljamo put. I tako 700 km svakih nekoliko kilometara vojska koja zaustavlja i provjerava, tek na povratku smo saznale da na cesti ima drumskih razbojnika koji pljačkaju buseve, pa se iz tog razloga vozi u karavanama , a vojska provjerava i brine o sigurnosti. Scena je totalno retro, na jednoj strani nekoliko vojnika sa kalašnjikovima, a na drugoj bodljikava žica ili drveni šiljci preko cijele strane ceste. Sva sreća da nismo imale informaciju o drumskim razbojnicima do povratka jer nam je ovako cijela ta situacija bila urnebesna i nejasna.

Putem do Morondavi na cesti nema auta, voze jedino busevi i tu i tamo neki terenac. Ceste su u groznom stanju, ogromne rupe veličine jezeraca, odroni od kiše i slično. Put od 700 km trajao je skoro 20h. Polomile smo se. Ostali su izgledali poprilično čilo i orno. Kad smo došle u Morondavu bilo je podne. Morondava je mali gradić na zapadnoj obali Madagaskara, okružena kilometarskim bijelim plažama i scenama sa razglednica. Ulice prepune pus-pus-eva (rikše) i rijekama ljudi koji se bave različitim stvarima. Izgleda kao da je neki milijunski grad, ali ne, samo je 15 000 stanovnika i svi su izgleda vani na ulici.  Scena na kolodvoru ista kao i u Tani, svi su odmah skočili na nas. Lik koji nam je ponudio pomoć oko pronalaska jeftinog hotela diskretno se maknuo u stranu, što nam se činilo skroz ok i nenapadno, pa smo se odlučile prihvatiti njegove “usluge” što je bila potpuna greška, ali to ćemo saznati tek kasnije. Njegovo ime je Sony i na ugovoru za izlete piše : YOU CAN TRUST… što bi svakome normalnome odmah izgledao kao alarm za bijeg.

Taxi nas je, zajedno sa Sony-em, odvezao do hotela u kojem je cijena noćenja bila 27 000 arijara i odlučile smo provesti nekoliko dana na istom mjestu. Hotelčić Trecicogne je skroz pristojan, ima restoran, wifi i nalazi se u ulici uz Morondava beach i kanal koji podsjeća na rijeku. Odmah sam, prvu večer, imala noćnu moru (užas koji sam osjećala podsjetio me na epizodu iz Albanije), a za sve su bili krivi gušteri koji se glasaju kao ptice. Suludi mali gušterčići koji proizvode užasne krikove. Ja sam sanjala da me dva takva predimenzionirana guštera nabrijano gledaju sa stropa i planiraju skočiti na mene. Jelica me skulirala umiranjem od smijeha. Sony nam odmah nudi sve moguće ekskurzije i najbolju cijenu za svaku.

26 sony vrag ga odnio

Naš plan je bio posjetiti aleju baobaba, nacionalni park Kirindi i možda se zaputiti pirogom (drveni čamac sa jedrima) do sela Belo Surmer. Sony nas je silovao s ponudama i forsao da što prije odlučimo. Kako smo bile izmaltretirane svime što se nudi i svima koji nude odlučile smo si uzeti vremena da vidimo gdje ćemo i što želimo. Spustile smo cijenu odlaska u Kirindi 4X4 (terenac+vodič+Jelena+ja) posjeta aleji (sunset+sunrize+sunset). Na sunrize smo zaspale, Sony nas je došao probuditi nakon što nas je 2 sata čekao ispred hotela. Dogovoreno vrijeme bilo je pola 4 ujutro. I bilo je 5X5 jer je s nama išao i sin od vozača kojeg taj dan nije imao tko čuvati. Krenuli smo oko 6h, još usput popili kavu, Jelica pogledala klanje kokoši sa tupim nožem i kupili nekoliko piva da imamo za kasnije.

Aleja baobaba udaljena je nekih 17km od Morondave, A Kirindi 30km. Priroda i drušvo u okolici su divni. Prizori uzimaju dah. Mala sela s kućama od blata, prekrasni ljudi s najvećim osmjesima na svijetu. Divne žene odjevene u šarene tkanine. A tek klinci… nekoliko sam puta poželjela biti majka.

21 prema aleji

Sezona je berbe riže tako da su mnogi u poljima i beru ju. Polja su žarko zelene boje. Mnogi ispred svojih kuća preokreću i suše rižu. Posvuda su životinje. Zebui, koze, kokice. Potpuni raj. U svakom selu postoji mala tržnica na kojoj se prodaje  voće, povrće, domaći duhan, prženi cvrčci, sjemenke baobaba koje, bdw, imaju višestruku namjenu – iz sjemena možete proizvesti novo drvo, spržene i samljevene sjemenke žene koriste kao masku za lice (zaštita od sunca) ili staviti u rum i piti rakiju od baobaba .

27 polje rize berba

Do aleje baobaba i Kirindija vodi blatnjava  cesta koja je u ovo doba natopljena vodom i ne može se voziti ni na koji način osim terencem ili upregnuti zebua pa putovati. Za putovanje zebuima ili pješke nismo nažalost imale vremena.

25 decki i zebui

 

Baobabi su melem za oči. Većina ih ima nekoliko stotina godina. Postoje i neki istaknutiji kojima su dali i imena – Rasta baobab, Zaljubljeni baobab i Sveti baobab, ispod kojeg se ekipa dolazi moliti za bolju budućnost pa se oko njega može naći novaca, ruma, odjeće… i puno želja. Jelica i ja smo mjerile jedan osrednji koji je imao nekih 20 m opsega.. Svemirsko drveće. Hodati alejom baobaba je meditacija. Oči mi zasuze kada se sjetim. Na putu do nacionalnog parka i na samom ulazu u park lete gomile leptira svih boja. Sjednete a oko vas oblak leptira. Sony jako dobro poznaje šumu jer je nekad radio u parku tako da je odmah znao gdje naći lemure.

30 jelena i leptiri

U Kirindiju obitavaju smeđi i bijeli te noćni lemuri. S obzirom da je kišna sezona, sezona u kojoj imaju dovoljno hrane najbliže što su nam se približili bilo je na metar udaljenosti, inače, kada je sušna sezonda budu gladni pa ful prilaze ljudima. Prekrasne čupave životinjice. U parku su svi lemuri označeni i prebrojani jer su zaštićeni, mada ih u nekim dijelovima Madagaskara love i jedu.

32 lemuri

Iguana i ogromnih puževa ima posvuda. Sreli smo i nekoliko velikih zmija neotrovnica. Rijeka i slapići usred šume. Lijane i mostići. Sony nas je nekoliko sati intuitivno vodio po šumi i pružio nam prekrasno iskustvo da smo se totalno raznježile i oprostile mu za sva maltretiranja do tada. Nakon povratka iz parka Jelici je naš vozač predložio da vozi terenac par kilometara, da se uvjeri kako ona zaista vozi. Gooood driver, bile su njegove riječi. Sony nas je sve skupa pozvao na pivo u birtiju svog frenda i uredno nam uručio račun nakon čega mu je Jelica objasnila nekoliko stvari po tom pitanju. Taman kada pomisliš da je čovjek normalan on ti ponovno pokuša uzeti pare na neki drugi način. Cijelo vrijeme smo mu pokušavala dati do znanja da nismo bogate bjelikinje sa hrpom para u džepu, da nismo zainteresirane za suvenire i konstantno kupovanje doživljaja i komfora. Njemu to nije bilo jasno. Svo nam je vrijeme pod nos gurao stvari koje turisti vole raditi. Zadnje dvije stvari koje smo kupile od Sonya je domaća rakija od baobaba koju sam radi i jeftinija autobusna karta za veliki taxi brusse za povratak.

Naravno da nismo dobile veliki taxi brusse, a karta je bila falsificirana, tako da je Jelica s jednim zaposlenikom prijevozničke kompanije išla na policiju prijaviti Sony-a.  A mi smo se vozlile na jednu kupljenu kartu. I tu je Sony priča završila dosta neslavno, nažalost radi njegove pohlepe za novcima.

Jelica je čitala na netu o nekom super rasta mjestu- bungalovi, restoran, klub, tako da smo ujutro prije odlaska na izlet uzele sa sobom stvari i odlučile se preseliti u novi hotel L’oasis.

https://www.facebook.com/pages/LOasis-chez-Jean-Le-Rasta/202226699805226?ref=ts&fref=ts

U jednom trenutku sam razmišljala zašto toliko forsira to mjesto, ali nakon što smo došle tamo među ekipu zahvaljivala sam joj što je “isforsirala” preseljenje. Em je bliže plaži, em je genijalna ekipa. Kada smo stigle dočekalo nas je jedno 5 ljudi zaposlenih u L’oasisu i pomogli nam ufurati stvari, nije bilo struje tako da je hrpa ljudi imala jamm session oko svijeća. Izabrale smo si bungalov, bacile stvari i izjurile na druženje s ekipom do jutra. Bungalov 24 000 arijara (oko 50 kn), nema tople vode, ali šta će nam topla voda na +40.

39

L’oasis drži John Rasta, stariji rastafarijanac, ugodan i susretljiv lik koji govori odličnim engleskim, što je zapravo rijetko jer, kako je Madagaskar bio francuska kolonija pa im je francuski drugi službeni jezik, većina ih govori samo francuski. Samo. :) Sva sreća da Jelena zna nešto francuskog jer nam je u masi situacija ful pomoglo.

20 birtija trafika morondava

Da se vratim na rasta ekipu… U L’oasisu je svaku večer nastup lokalne grupice mladića koji sviraju na djembama, gitarama, basu, pjevaju.. Zapravo od ranog jutra počinje jamm session jer svi sviraju sve tako da smo cijelo vrijeme bile okružene muzikom. Svaka večer je super tulum. Naišle smo na oazu. Na sreću nije sezona tako da nije bilo previše turista, a one koje smo susreli kod John Raste bili su genijalni likovi s kojima želiš ostati u kontaktu do kraja života. Kao i ekipa koja radi u L’oasisu i nekolicina koja je tamo kao inventar. Duva se po rastafarijanski – cijelo vrijeme. Gandja je domaća, imaju svoju plantažu u mjestu na putu do Tane, nije legalizirana, ali svi to javno i bez beda. I totalna je veselica. Love&peace. Papirići za motanje ovdje su blago. Ne prodaju se i kada ih imate očekujete da će ubrzo nestati. I stvarno nije mit, rasta ekipa je toliko skulirana i zdrava da je to jedno čudo. Francis sjedi, u krilu ima sigurno 25 g gandje i ne radi ništa osim što mota jednu za drugom. Oni koji me poznaju i prigovaraju mi koliko puno pušim, trebate vidjeti Francisa. Samo što on ne puši duhan. Prva dva dana po L’oasisu su se motali Simon i njegov crew, Francois i Manu s kojima putuje po svijetu. Samo sam se s njim podružila i bolje upoznala. Simon je preduhoviti Australac, a bio je menadžer u jednom hotelu, radio 80h tjedno, gledao kako masa backpackera dolazi i odlazi i u jednom trenutku pukao i odlučio otići u svijet i živjeti kao nomad. Putovanje ili život je započeo prošlo ljeto i od tada je prošao dio istoka. Putuje svim prijevoznim sredstvima osim avionom. Trenutno je s ekipom i brodom na putu prema Južnoafričkoj republici i od tamo nastavlja stopom kroz cijelu Afriku.

Pozvali su nas da idemo dio puta s njima i njihovim brodom, ali smo mi bile na putovanju s rokom trajanja pa nažalost nismo otišle u tom smjeru.. koliko god nam je poziv bio primamljiv.

Njegov život možete popratiti na facebooku i njegovom osobnom blogu.

https://www.facebook.com/thenomadicdiaries?ref=ts&fref=ts

http://thenomadicdiaries.wordpress.com/2014/03/19/baobabs-reggae-and-stormy-waters/

Kada su dečki nastavili put, nas dvije smo se nastavile družiti sa Juanom i rasta ekipom, najviše Zo-om, Fibity-em i Eddy-em. Juan je totalni luđak. Dolazi sa sjevera Španjolske, izrađuje nakit od poludragog i dragog kamenja koje svake godine nabavlja u raznim dijelovima svijeta. Svake godine 3 mjeseca putuje, uživa i traži kamenje. Govori sigurno 5 jezika nevjerovatnom brzinom tako da se iz minute u minutu šalta s jednog na drugi pa priče na engleskom postaju priče na talijanskom i francuskom i u sve to ubacuje malagasy koji je jako dobro pohvatao jer je već drugi put na Madagaskaru. Kapacitet njegovog mozga je nadrealan. U nekim trenucima djeluje kao da ima ADHD jer svima ima nešto za ispričati, odglumiti, odsvirati… Ako se nađete u blizini Santandera u Španjolskoj možda naletite i na prezanimljivog i genijalnog Juana s njegovim nakitom.

http://juanrapin.blogspot.com/

Zo je prekrasan malagasy dečko. Ima dobar smisao za humor. Zna svirati sve što dotakne. Trenutno radi kod John Raste, pomaže sestri studirati i nema para da sebi plaća faks. Družili smo se po cijele dane u L’oasisu gdje trenutno živi, po gradu i po plaži. Upoznala sam jedan dio njegove familije koja je mnogobrojna, njih je sedmero djece, a uz njih tu su još starci, djeca, muževi. Osim što imaju minimalno 3 imena, obitelji su ogromne i ful povezane. Tako da je njemu bilo jako bitno da se odmah upoznam sa starcima, sestrama, imanjem, živinama. Fibity je malagasy zvijezda. Osim što pjeva piše i pjesme za druge pjevače. Konstanto je naduvan i navečer samozatajno sjedi na rubu šanka ili pjeva. Njegovi roditelji imaju najveći hotel (hotel Baobab) u Morondavi , a on nesretnu ljubav, djevojku koja ga je ostavila radi bogatog Francuza, što je nerijetka priča jer su malagasy žene ful proračunate i čim naiđe bolja prilika one trče za njom. Žene ovdje traže dobru priliku za udaju, što je potpuna suprotnost muškarcima koji traže samo ljubav. Zato navodno i vole bijele žene jer nismo proračunate kučke.

Eddy je jedan od rijetkih koji priča na tečnom engleskom i da je fakultetski obrazovan. Vodio me u svoj studio u kojem snima razne glazbenike, ima dućan sa informatičkom opremom, dvije igraonice za klince i 40 zebua. Svira bas, gitaru, klavijature, djembe i veliki je vjernik. U svemu vidi priliku za napredovanje i totalno je super lik. Talentiran i zanimljiv. Iza sebe ima brak koji nije završio udajom njegove bivše za nekog bogatog Francuza, već zato jer su trenirali borilačke sportove pa su se stalno šorali. Rekao mi je da imam predivan veliki nos. Učio me malagasy jezik, svirao Rundeka usred Morondave, a ja sam njega i Juana počastila sa nekoliko taktova O Jelo, Jelice na klavijaturama.

37 juan i eddy

Uz svu divnu prirodu oko i u Morondavi, L’oasis je zapravo mjesto na kojem smo odljepile. Radi ljudi, koji su po meni uvijek najzanimljiviji dio putovanja. Večeri na terasi bara bile su divota. Svi sviraju, pjevaju i u nekom trenutku večeri dogodilo da svatko tko kupi pivo za šankom rastoči po svim čašama. I tako u krug. A nakon nekoliko piva John Rasta bi počastio sa nekom domaćom rakijicom od baobaba, manga ili neke treće biljke. Svi bi bili kao jedno ogromno društvo, bez obzira što nas se masa nije uopće poznavala. Bilo je tu još masa susreta sa kojekakvim likovima, ali da svakog spomenem tada bi pisala knjigu. Žene na Madagaskaru su posebna priča. Naravno ne može se generalizirati, ali ovo se odnosi na većinu koje su se našle u našoj blizini – gradske curke. Niti s jednom se nismo posebno zbližile. One su tu negdje, ali postrani, osim ako nema bijelca u blizini, e tada počinje predstava. Većina ih žica cuge, pljuge i poprilično su navalentne u osvajanju bijelaca. Mada je nerijetka priča i o bogatim Francuzima koji dođu i kupuju mlade djevojčice od 15 eura na više. Scene djevojčica koje se vješaju po ljigavim starcima su svakodnevne, pogotovo na plaži.  A i veliki hoteli u vlasništvu bijelaca i njihovih mlađahnih supruga. Svi su naviknuti na to, to je njihova stvarnost. Mada i crni dečki vole bjelkinje, samo oni žicaju pljuge, ne žele otići iz Morondave nego vas odmah oženiti i da im rodite hrpu dječice. Tako je jedno jutro dok sam bila sa Zo-om naokolo, Jelena dobila tri ponude za brak u roku od nekoliko sati. You beautiful, I love you, Do you wanna marry. Nema previše razglabanja. I totalno eksplicitno iznose svaki svoj osjećaj, što je divno, jer smo naučeni da muškarci moraju biti jaki frajeri. Ali ne morate. Jednom prilikom kada smo se vozile taxijem zaustavila nas je policija i tražila putovnice na pregled. Rekli nam da smo lijepe i vratili dokumente. Imam dojam kao da su svi velika djeca, meni osobno skroz magični. I muškarci i žene.

34 eddy studio

A magična im je i klopa. U početku smo se malo suzdražavale od klopanja na cesti, jer je sve to nekako šok kada dođeš iz sterilne Europe, pa smo jele po malo finijim restorančićima gdje bi za 30-ak kuna po osobi dobile vrhunsku svježu ribu, salatu, rižu i pivo. ali nakon nekoliko dana jele smo po cesti, na štandovima ispred kuća ili onima uz cestu. Glavna klopa su nam bili prženi popečki s povrćem i pohane banane. Sve rade od rižinog brašna i većina hrane je vegetarijanska. Mogu se naći male pržene rolice s mesom od zebua ili tjestenina sa zebuom, ali mesa bude u tragovima. Što je na ovakvoj vrućini i dobro. Kako je Morondava uz more, svježe ribe ima u izobilju i jako je jeftina. Za jedan ručak Zo i ja smo kupili kilogram svježe ribe za nekih 5 kuna. Neočišćene :). Perad je također svježa, jer ju prodaju živu po štandovima. Ekipa uredno šeće gradom ili se vozi na biciklima sa po 5, 6 živih kokoši zavezanih nogu i naglavačke. Niti jedna koka ne zapomaže, jadne su već navikle. Jedu i mačke. Ali ne kao svaki dan, nego valjda kad je frka. Kažu da imaju okus između zebua i kornjače. Mačaka nema u izobilju kao kod nas, nego se kupuju i neki ih drže na lancu. Mršave su i pomalo divlje. Obrok za dvije osobe na cesti je nekih 2-3 kune. I na svakom koraku netko prodaje hranu tako da ne možete ostati gladni.

18 klopanje na cesti

Pile smo flaširanu vodu, na čijem smo izvoru bile kada smo posjećivale nacionalni park. A pile smo i pivo – Three horses beer, odlično lager pivo, savršeno na tropskim vrućinama, a dolazi u boci 0,65 i cijena mu se kreće od nekih 5-10 kuna, ovisno jeste ga kupili na štandu ili birtiji. Boca od 0,5 se sada čini tako malom. Kava je jaka i dobivate ju u velikim količinama, a nakon što popijete možete otrčati maraton ili dobiti srčani. Ja sam ju pila sa prefinim mlijekom od zebua, ali svejedno tjera na štrikanje. Osim mlijeka od zebua u kavu stavljaju i umjetno mlijeko koje izgleda kao drkica, užasno je slatko i nema okus po mlijeku. To ne želite probati. Većina hrane i pića lokalno je uzgojena i proizvedena. Svježe pripremljena i radi toga je sve još ukusnije. A radi toga i svi izgledaju tako zdravo i lijepo.

22 selo prema aleji

Veselilo me što na otoku nema amerikanizcije, nema tvornica u kojima radi jeftina radna snaga za nikakve novce. Izgleda da je Amerima nezgodno ići do Madagaskara. Na svu sreću za sve njih jer su ovako još uvijek, nadam se i zauvijek netaknuti i neiskvareni.

23 rasta baobab

Osjećam da sam izostavila još masu stvari koje sam htjela spomenuti i prenijeti, ali možda nekad i sami odete od magičnog Madagaskara pa vam tekst posluži kao kratki info o jednom malom kutku otoka.  Ja se svakako planiram vratiti jer sam se zaljubila u  prirodu, ljude i svaki trenutak koji sam tamo provela. Kao da je komad mene ostao tamo negdje dolje na jugu.

Pa zato do sljedećeg puta, veloma tsara soa Madagascar!

 

Dunja

2 thoughts on “Madagaskar

  1. “Žene ovdje traže dobru priliku za udaju, što je potpuna suprotnost muškarcima koji traže samo ljubav. Zato navodno i vole bijele žene jer nismo proračunate kučke.”
    HAHAHAHAHAHAHAHAhahahahahahahahahahahahahHAHAHAHAHAHAHAHAHAHHAHAhahahahahahahahahHAHAAHAHAHHAHAHAAHAHahahahhahaahahahahahhahaah
    nisam znala da (generalno) nismo!

  2. “Žene ovdje traže dobru priliku za udaju, što je potpuna suprotnost muškarcima koji traže samo ljubav. Zato navodno i vole bijele žene jer nismo proračunate kučke.”
    crkivam od smjeha…
    nisam znala da (generalno) nismo!

Leave a Reply