Balkan by Dunja & Iva – 1.dio: Kroz Srbiju

 

Zima i depresija. Jedino što bi me moglo razveseliti jeneko dobro putovanje. Radim, novčanik je poluprazan i ideja o putovanju čini se suluda i nemoguća, pa mi je odlazak u knjižnicu najbrži i najjeftiniji način da otputujem bilo gdje. Čitam putopise.

I tako se rodila ideja. Na ljeto prema jugu, nije bitno kojem jugu, samo da je toplo. Može hodanje, može stopanje, samo da se ide. Zovem Ivu, izlažem joj svoju ideju i u trenutku kada je pristala zamišljeno putovanje postaje opipljivo.

Idemo napraviti đir. Balkanom do Grčke. Malo istok, malo jug.

 

Dan 1, petak

Nalazimo se na trgu u 13h. Zgodno vrijeme za obavljanje poslova tipa zatvaranje računa u banci, plaćanje školarine i slično. Zapele smo na samom startu. U 15h još uvijek smo u centru Zagreba. Konačno! S autobusnog kolodvora na autoput. Tek što smo počele stopati staju nam momci iz Hrvatskih autocesta (Pomoć na cesti) i furaju nas do prve benzinske pumpe gdje ćemo lakše uloviti prijevoz. Na benzinskoj ustopamo makedonca Mitka koji će nas furati do granice sa Srbijom. Mitko je iz Kadarvaca, ima obitelj i ne zna raditi ništa osim voziti, kamion jer to radi cijeli život. Zajebant je i misli da su svi u Rumunjskoj i Bugarskoj lopovi. Zbog gužve na carini stali smo 2 km prije granice i prije rastanka s Mitkom popile kavicu, izmjenile brojeve i pješke krenule prema granici, ali spustila se noć i stopanje je potrajalo 2 sata. Taman kad smo upoznale dečka koji putuje prema Topuskom (čeka putovnicu koju je zaboravio i nudi nam besplatan upad na Exit), staju nam dvoje profesora psihologije iz NiŠa, koji nas doslovno uguravaju u auto. Auto je krcat stvarima, plus 3 sjedalice za djecu. S “milim zvucima” Colonie pičimo prema Beogradu.

Iva i Mitko

Stižemo oko ponoći. Bez problema pronalazimo hostel na Zelenom vencu. Vlasnica Maja, simpatična i vesela od špricera uponaznaje nas s interijerom dražesnog hostela. Hostel je uredan, vlasnica i njen dečko vrlo sipmpatični i susretljivi, kreveti udobni. Mmmm, kavica uključena u cijenu noćenja, a nočenje 10 evrića. Da se dogovoriti za manje.

City Break Hostel: http://www.citybreakhostel.rs/index.html

Idemo na Dunav popiti pivo. Putem smo ogladnile, naišle na malu pečenjaru i odlučile pojesti finu pljeskavicu. Beograd je divan…

 

Dan 2, subota

Nikako ustati iz udobnih kreveta. Cijelo jutro, točnije nekoliko sati, ne izlazimo iz hostela. Fina kavica, henganje s vlasnicom i njenim dečkom.. K’o doma. Nastavak plana: Pančevo – Đerdap – Rumunjska. Mitko nas je uputio na autocestu u Pančevo, prema Golubcu, do Đerdapa. Autobusnom linijom 37 stigle smo do Pančevskog mosta, ali putem ožednile i odlučile popiti hladni Jelen, na gajbama ispred dućana. U nekom trenutku pridružio nam se akviziter, zaboravile smo mu ime, rođak ravnatelja filharmonije. Putovao je s argentinkom hrvatskog prijekla po Kubi i stalno koristi uzrečicu “otkud znam”. On nam govori da je suludo ići na sjever kroz Pančevo na Đedap, nego da je pametnije otići prema Grockoj busom, pa za Smederevo ka Golubcu. I tako, nakon pivice oko pola 5 popodne, krenule mi na put.

Dunja i Iva na gajbama

Gospodin rođak ravnatelja filharmonije odveo nas je do tramvaja kojim smo se vozile do zadnje stanice i odakle smo lovile bus za Grocku. U autobusu je bila tolika gužva da smo na pola puta odlučile izići i nastavile stopati. Brzo smo ustopale trojicu prijatelja, Bojana, Miloša i Milana, koji su pitali smeta li nam duvanje. Naravno da ne! I tako smo uhvatile direktan prijevoz za Smederevo, zapalile pljugicu i družile se sa simpa momcima. U razgovoru s njima zaključile smo da je bolje otići na Srebrno jezero gledati zalazak sunca, ali nas je opet zajebala piva na klupi. Nismo znale da u Srbiji tako brzo pada noć. Prije osam.

Nismo uspjele ustopati nikog osim taksija, i jebat ga, pristale na vožnju od 65 km za 26 eura. Tješi nas činjenica da će dečko noćas lijepo spavati doma, a ne raditi cijelu noć i da ne bi nikad ustopale za Srebrno jezero zbog zajebanog izlaza is Smedereva. I tako smo na jezero stigle oko 22 h. Ne vidi se ni prst pred nosom, a kamoli neko zgodno mjesto za spavanje. U kamp nismo htjele radi epizode s taksijem i tako idemo na divlje, na što nam je zaštitar kampa rekao da možemo u šumu, ali da ima pacova, miševa i zmija. I evo nas, sjedimo uz jezero, pijemo Lav, odustajemo od kuhanja i  planiramo spavati na parkingu privatne kuće. Sutra rano buđenje. Baš nas zanima što je pred nama.

 

Dan 3, nedjelja.

Ipak nismo spavale na parkingu. Dok smo razmišljale gdje ćemo se smjestiti vidjele smo nekoliko momaka kako se druže u dvorištu, pa smo u prolazu pitale možemo li staviti šator u njihovo dvorište… I tako, sjedimo i kafenišemo s Gvozdenom, Milošem, bratom Uglješom, a Vuk još spava.

 

download

Spavanje u dvorištu je preraslo u druženje s pričama o Hrvatima i Srbima, razlikama u jeziku i zajebancijama. Dečki su mladi, od 91. godišta nadalje. Miloš, vlasnik imanja, fura opaki stav tipa navijača, a zapravo je dušica. Vuk je manekenčić. Gvozden je preduhoviti Kosovljanin, a Uglješa fura opaki Kawasaki. Dobro druženje, ali brate mili, muzika boli za mozak. Narodnjaci, Colonia, tu i tam se zalomi neki beogradski sindikat ili nešto donekle slušljivo. Čudno, s obzirom da je muzika koju slušaju njihovi roditelji sličnija našem ukusu. Današnji plan – ostajemo na Srebrenom jezeru a sutra via Golubac – Đepar. Valjda.

Fuhrer Shandor

Dan provodimo na jezeru, kupamo se i peremo. Da bar svaki dan naletimo na neku vodu pa da budemo ovako lepe i čiste. Srebreno jezero podsjeća na Biograd 86-e, miris mesa, pomfita, đinđe, kamperi. Kaos.

DSC04585

Dan provodimo na plaži i zujimo mjestom. Odlučile smo još jedan dan ostati kod Miloša. Podružile se s momcima prije nego su otišli na tulum u Požarevac, napravile intervju o Srebrno-jezerskim rupama, odigrale partiju yamba i zaspale. Probudio nas dolazak momaka: „Iva, Dunja, prijateljice”! Nastavile smo spavati, ali smo na jutarnjoj kavi ustanovile da smo obje ostale budne i čule njihov razgovor o seksu. I po prvi puta svjedočile tipičnom muškom babinjaku bez prisutnosti žena. Kao dvije muhe na stolu. Smijeh.

DSC04596

 

Dan 4, ponedjeljak

Trebale smo ustati u 6h i povesti se do magistrale s Gvozdenom i Milošem  koji su išli na pijacu kupiti novi frižider nakon što je iz starog iscurio freon. No, zaspale smo. Kuham tursku kavu, ispijamo je i krećemo pješke, ali u međuvremenu mamurni Miloš i Gvozden dolaze sa pijace po frižder da ga furaju majstoru pa se ipak vozimo do prve pumpe. Gvozden nam je savjetovao da Golubac napišemo na ćirilici i da ćemo tako odmah ustopati nekog nostalgičnog gasterbajtera. Tako je i bilo. Srbin koji je živio u Italiji, pati za bivšom Jugom, a na putu da ode po prijateljicu, pa u neko selo primarijusu dogovoriti pregled, jer bez veze nemožeš ništa.. Ostavlja nas 15km ispred Golubca. Tu smo ustopale tatu i sina koji nas voze do samog centra.

DSC04714

Ulaz u Golubac je divan, Dunav velik i moćan, kao more. U pozadini južni Karpati. Odlučile smo stopati do utvrde Golubac (Jerenin grad), cca 5 km dalje. Stao nam je simpa Ciganin koji je došao pecati na Dunav iz Beograda. Put do tamo je uz rijeku, utvrda je bezveze i puna smeća. Na izlazu s utvrde upoznale smo srbe koji se izbjegli sa Kosova u Beograd, Ljubenku i Radoša koji vole šetati. Ona ima sestru od tetke u Zagrebu i djecu koja putuju svijetom. ”Nitko da se ženi”. S njima smo se povezle do restorana koji je bio maltene iza ugla tvrđave, odbile smo kafu i nastavile stopati.

Iva i francuzi

 

Dobro da jesmo jer smo kroz par minuta ustopale Huga i Pabla, dva francuza koji su na proputovanju autom po balkanu do Istambula. Iz Montpeliera su, netom dobili otkaze i prije nego nađu novi posao odlučili su se za ovaj put. Prolaze Rumunjskom jer žele planinariti po Karpatima. Nama to super odgovara jer ćemo tako jednim autom prijeći velik dio puta i istovremeno biti u dobrom društvu, preći granicu te uhvatiti vlak do Crnog mora. U Donjem Milanovcu stali smo uz Dunav da skuhamo ručak i kavicu. Vjetar sumanuto puše. Pronalazimo zidić carine koji nas štiti od vjetra, vadimo buđolu, ajvar, kuhamo paštu, umak..  Ručak nije bio loš. Pašta u umaku od vrhnja sa suhim gljivama, bosiljkom i parmezanom. Čak su i francuzi uživali iako smo prekršile sva pravila normalnog kuhanja. U trenutku kada sam stavila kuhati tursku kavu pojavljuje se žena koja nas tjera i govori da smo na zabranjenom nacionalnom teritoriju. Ostajem dok voda ne zakuha a Iva i dečki me čekaju 100 metara dalje, sigurni od bijesne žene.

Francuz i Dunja

Odmah pičimo ka granici, cijelim putem vozimo uz Dunav. Na putu hrpa malih mrtvih lisica, pazite kako vozite onuda. Đepard je divan, teatralan. Zadnja stanica prije granice je Keš market gdje trošimo sve do zadnjeg dinara. Na granici ljubazni. „Krokodili padaju sa stropa, rizik je stvaran“. Ostajemo u Turnu-severin, dečki nastavljaju prema sjeveru, a mi ćemo vidjeti gdje će nas put odvesti.

Krokodili

I opet…sjebale nas piva i kava. Pošto nismo odmah otišle na željeznički kolodvor, ostale smo bez karata za 2.razred. Iako je cijena od 30 eura po osobi za 550km od Turnu-severinado obale u 1.razredu smiješna , boli nas što smo mogle stopati do tamo. Ali malo nam je frka noću, iako svi tvrde da je ful sigurno. Nakon epizode ”Noćna mora” u čast nedavno preminulog Malnara odlučujemo ukrcati se u vlak via Constanza.

 

Legenda: Krokodili padaju s neba – na granici s Rumunjskom bio je plakat na kojem je pisalo: Crocodiles Falls, Risk Real! To neka kampanja protiv lažnjaka – fendi i to.. pa tak’, neka dvosmislena zajebancija. 

 

Dunja i Iva

3 thoughts on “Balkan by Dunja & Iva – 1.dio: Kroz Srbiju

  1. hellololololloo.-…pa di ste vi lude male rvatice….pa cestitam za vasu avanturu, odlicno izgleda….a kad dodjete na jug, znate, ak god nesto zatreba, sredim ja odavde…znam da ne treba, da se snalazite same bez problema, ali ipak, da ponudim…hehehhe…..
    i da, ima malo mjesto, Iva ga zna, Sveti Nikole, nece svjeteti isto ako ga ne posetite…pusa velika i samo naprijed….ljubim vas puno…Acko bratko….

Leave a Reply