Kad te moja čakija ubode

 

Krsto Papić  1933. – 2013. (R.I.P.)

Netko će se možda zapitati što Krsto Papić radi na ovom site-u, no, prema mom mišljenju, njegovi su dokumentarci s kraja 60-tih i početka 70-tih neki od najboljih radova napravljenih na ovom području te je samim time zaslužio našu pozornost.

Krsto Papić započeo je filmski posao kao pomoćnik svog rođaka Veljka Bulajića, ne bi li zatim započeo s radom na svojim dokumentarnim i dugometražnim filmovima.

Prvi njegov film koji je privukao pozornost šire javnosti bio je Lisice iz 1969-te, po mom mišljenju njegov najbolji dugometražni film koji je zasluženo prikazan čak i u Cannesu. Snimio je filmove Iluzija (1965.), Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1973.), Izbavitelj (1976.), Tajna Nikole Tesle (1980.), Život sa stricem (1988.), Priča iz Hrvatske (1991.), Kad mrtvi zapjevaju (1999.), Infekcija (2003.), Cvjetni trg (2012.), ali niti jedan od navedenih nije stekao kultni status poput  Lisica i možda Izbavitelja, osim, naravno, njegovih kratkih dokumentaraca.

Snimio je dokumentarce Halo, München (1967.), Čvor (1969.), Nek se čuje i naš glas (1971.), Mala seoska priredba (1972.), Specijalni vlakovi (1972.), Charter let br… (1975.), Nezaposlena žena s djecom (1986.), u kojima se pozabavio osjetljivim temama, pa ga se zbog toga smatra jedinim hrvatskim  pripadnikom  jugoslavenskog  crnog vala.

“Evo mene i mojega noža,

bit će noćas poderanih koža .

Ne treba mu ni kruha ni vode,

koga moja čakija ubode.“

Poseban naglasak stavio bih na, meni osobno najdraži dokumentarni film, Kad te moja čakija ubode (1969.), čija se radnja odvija u ruralnim dijelovima sjeverne Bosne.

Dokumentarac se bavi krvnim deliktima iliti ubojstvima zbog svađa. Uzroci sukoba u ovom malom remek dijelu su uglavnom banalni, poput svađe oko seoskog puteljka do toga tko će svirati frulu na seoskoj zabavi ili zbog psovanja kupus kalje.

kad te moja

Kako je jedan akter u dokumentarcu rekao „Koliko će se proizvesti rakije, mi to sami ne znamo i koliko će mrtvih glava pasti, to mi nismo sigurni“, većina tih ubojstava dobrano je potpomognuta ispijanjem domaćeg eliksira, rakije. Tako drugi akter, umjetnik/pjesnik, dolazi do zaključka „Kada se nož toliko poteže u miru kada je čovjek samo malo lud, koliko li ga onda poteže u ratu kada je ludih hiljadu puta više nego pametnijih“.

Krsto Papić, pa ni sami akteri, nisu bili svjesni budućih događaja na Balkanu, pa ih se može nazvati svojevrsnim prorocima.

 

 

U kratkim crtama, ovaj dokumentarac trebao bi biti obavezna lektira svakom stanovniku brdovitog Balkana, pa i šire.

Joža

Odgovori