Cjelogodišnje ladanje – mit ili ne?

 

Grunt, 1. prosinca 2012.

Dvoje ljudi.

Jedan pas.

Podstanarski stan (u užem centru metropole).

 

Dvoje ljudi.

Dva pesa.

Dvije mace.

Drvena kuća u zaseoku (dovoljno dalekom da nije predgrađe, a dovoljno blizu za svakodnevno „komjutanje“)

A što se dogodilo u međuvremenu?

Ukratko, nekako smo shvatili da smo se zasitili većine toga što grad čini gradom i počeli razmišljati kako bi to bilo da našu kućicu u koju smo dotad odlazili uglavnom ljeti, te tu i tamo kojim slobodnim vikendom, pretvorimo u dom.

Iako smo željeli više, uz poslove i poprilično aktivan način života uspjevali smo relativno nemarno obrađivati desetak kvadrata povrtnjaka, bez gotovo ikakva predznanja kako se to radi. Znam da nismo otkrili ameriku i da ovo što pišem nije nimalo jedinstveno iskustvo, ali čovječe – koji je to paradajz bio!!! Sljedeće sezone respektabilna brojka kvadrata povrtnjaka popela se na broj naših iznajmljenih gradskih kvadrata, a s brojem zasađenih kultura povećavala se i naša spremnost da dane provedene na penjanju, u čitanju, aktivnom sudjelovanju u prosvjedima za bolji život našega grada ili na koncertu  s ekipom, zamijenimo dolaskom na naš grunt, čak i tijekom tjedna. Nekom uvrnutom logikom, a možda i s tihom porukom novootkrivenim poljoprivrednicima, Majka Priroda nam je odnijela gotovo sve paradajze te godine već s prvom kišom. Poslije su nam rekli da se to zove plamenjača, mamicu joj!

Pojeli smo što se dalo pojesti, podijelili što se dalo podijeliti, zazimili što se dalo zazimiti. Potom smo se bacili na čitanje literature, upoznali se s raznoraznim principima uzgoja vlastite hrane te polako počeli shvaćati da to nikako nije sve i da je povrtlarenje samo dio jedne velike cjeline koja nam se sve više nametala kao životni stil.  Nekako u tom svemu pronašli smo vremena i novaca čak i za osnovni 72-satni tečaj permakulture koji nam je donio i puno odgovora na dotadašnja pitanja, ali i nova pitanja.

I eto ga na, voila! Nazovite to sudbinom, slučajnošću, slijedom događaja koji su vodili jedan drugom, ali od ovoga ljeta mi živimo tridesetak kilometara od Zagreba, u našem malom drvenom raju, okruženi nevjerojatnim mirom i tišinom, ljepotom izmjena boja i slika van kuće, čarobnim drvenim gorostasima u neposrednoj blizini kuće, srnama koje pretrčavaju iz šume u livadu…

Sa svim svojim ukrasima, ožiljcima i arhitektonskim rješenjima, drvena stogodišnjakinja bila je trajan podsjetnik vremena (i Ratkovih obiteljskih uspomena) koje je prošlo, ali je i vapila za njegom i obnovom. Poslušali smo je, ušli u nimalo lak svijet financiranja i kreditiranja, ali sad imamo osjećaj da je sposobna pružiti još triput toliko nama i svima koji će nakon nas živjeti u njoj. Kao bonus, nama je sjela činjenica da si, uz našu ljubimicu JahJah možemo „priuštiti“ udomljavanje još jednog pesa pa smo odjurili do Noine arke po Atija, a nekako su tu odlučile živjeti i dvije, sada punopravne članice naše ljudsko – životinjske zajednice, mace Oli i Srećka. U budućnosti, sve više nam se čini da će nam se pridružiti i jato koka, možda pokoja patka dolje na jezercu, i koza bi našla svoj kvadrat sreće, ali o tom svemu više – ako i kao što smo rekli, u budućnosti…

Danijela i Ratko

Leave a Reply