Ivo Frangeš: Biciklom do Istambula

Braća Wright, prvi kojima je uspjelo održati avion u letu, imali su plemenit cilj; vjerovali su da će njihovo otkriće učiniti iscrpljujuće ratove dijelom prošlosti. Isto su vjerovali i  izumitelji dinamita, strojnice i sličnih dotad neviđenih tehnoloških dostignuća. No, tehnologija, čini se, neprestano od nas zahtijeva nova otkrića i, poput zmije koja jede vlastiti rep, tjera nas na rješavanje problema koji su do jučer bili nepostojeći. Izum letećih strojeva razbuktao je ljudske apetite koji sada, nošeni titanskim krilima, mogu lako zamisliti i izvesti napuštanje atmosfere i let u svemir korištenjem ograničenih izvora energije s ovoga planeta u potrazi za drugim, netaknutim planetom, spremnim za naš industrijski duh. Napredak je, izgleda, dio čovjekove biti. Budući da se smatram dijelom ljudske vrste, nemam pravo niti namjeru protestirati protiv razvoja tehnologije, ali imam potrebu oduprijeti se kulturi udobnosti koja se javlja kao nuspojava. Udobnost i komocija najčešći su izgovor za zatvaranje očiju pred bjelodanom i neizbježnom činjenicom da danas ne živimo u skladu s prirodnim ograničenjima našega planeta.

”Ovo ljeto idem biciklom u Istanbul!” Nakon dugo vremena sanjarenja, u trenutku kada su mi te riječi prvi put izletile iz usta, ta još posve nejasna i slabašna ideja odaslana je u svemir. Odjednom sam osjetio da se zamah ubrzava i pretvara maštariju u realnost od koje više ne mogu samo tako pobjeći. Što je više prijatelja znalo za moj plan, to je bilo teže od njega odustati. Namjerno sam o tome pričao svakome koga bih tih dana sreo na ulici, s ciljem da se dogodi promjena u perspektivi koja mi neće dozvoliti da se prestrašim i u zadnji čas zaključim da je pametnije da se držim poznatih krajeva: to sad više nije samo želja, preraslo je u obavezu. Budući da moj najvjerniji drug s kojim obično izvodim slične mazohističke pothvate ovog ljeta nije bio za akciju, zaključio sam da je ovo prilika da konačno po prvi put negdje otputujem sam. Još nesvjestan što točno znači putovati sam na biciklu, ponosno sam odgovarao na nebrojena pitanja uznemirenog tona koja su stizala sa svih strana: ”Ideš solo?! Ti si lud.” ”Da, pa kaj, treba i to probati.”

                                                                                                                                                              Ivo Frangeš

 

Nekako sam se nadao da će, zbog intenzivne kiše i prilično hladne večeri, odaziv na predavanje kojim će nam Ivo Frangeš približiti svoj doživljaj putovanja u centar Carstva biti umjeren, jer Booksa se više puta do sada pokazala kao ne baš primjereno velika za količinu ljudi zainteresiranih za događaje koje nudi. Prevario sam se. Iako sam stigao na vrijeme, jedino mjesto koje sam uspio ugrabiti bilo je iza središnjeg stupa koji mi je zaklanjao pogled na prezentaciju. Autora sam zato vidio i čuo odlično, bili smo udaljeni tek par koraka. Nakon desetak minuta ipak sam se nekako ugurao na mjesto s kojeg sam vidio bar dvije trećine ekrana. Ivo nam je, što riječju, što slikama, na svoj način dočarao to, moramo se složiti, uzbudljivo iskustvo o kakvom sami najčešće samo maštamo. Pozitivan stav, koji mu je najvećim dijelom puta bio glavni i jedini suputnik, povjerenje prema ljudima i doza naivnosti, prosječnom čovjeku tako zastrašujuća kada se nađe u nepoznatom i stranom, pokazali su se najboljim mogućim saveznicima. Proveo nas je od Zagreba do Istambula prisjećajući se najzanimljivijih trenutaka, gotovo uvijek pozitivnih. A ispričat će vam ih on osobno u svojoj knjizi, koju, nadamo se, nećemo predugo čekati.

istanbulski-berber

Vidjeti svijeta. Samo to sam želio. Jer dati mjesta sumnji, ne formirati mišljenja na temelju riječi drugih, već vjerovati vlastitim iskustvima – sve to je u samim temeljima neosuđujućeg načina razmišljanja, kojem čitavo vrijeme težim. Ako vidim zemlju vlastitim očima, provezem se cestama, upoznam ljude, dijelim njihove nevolje i radosti, jedem hranu i pijem vodu iz bunara, postajem, makar na kratko, dio svega toga. A sve što sam sreo po putu ostaje dio mene.

                                                                                                                                                                 Ivo Frangeš  

Leave a Reply